Fotografski kutak: slike s penjanja.

na slici: Lana Đonlagić, Vranjska draga
foto: Iva Kaštela, 11/2007

Učitaj iduću fotografiju ...
AO HPD Željezničar
Povijest odsjeka
Alpinistička škola
Alpinistički i sportski smjerovi u Hrvatskoj
Knjižnica odsjeka
Ekspedicije, putovanja, izleti
Penjanje u suhoj stijeni

Penjanje u snijegu i ledu

Ekspedicije

Visokogorstvo

Novosti
Linkovi

Novosti
Marko Rožman, druženje pod zvijezdama, 24.5.2017.
Prvi izlet zimske alpinističke škole - Mlačca
Ledena masovka u Kranjsku goru
Oslobađanje Kosova i Zadra
Mladi škripavac

Upozorenje

Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više


RSS Feed

RSS je tehnologija koja omogućuje jednostavan način za automatsko preuzimanje informacija sa web stranica koje vam se sviđaju. više


Kontakt

AO HPD Željezničar
Trnjanska cesta 5b/I
HR-10000 Zagreb
info@aozeljeznicar.hr

Amerika, 2001.

PRIČA S ISTOČNE STRANE: New York i New Hampshire

 Naši su penjači u više navrata odlazili u SAD, no mislim da se baš nitko od njih nije iskušao na stijenama Istočne obale. To je i razumljivo, budući da se najpoznatije i najviše planine, kao i najzanimljivije stijene, nalaze u zapadnom dijelu Amerike. S obzirom na naše relativno skromne “investicijske” mogućnosti, odlazak na Istok SAD-a bi za penjača bio promašaj. Međutim i ti krajevi sadrže dosta penjačkih zanimljivosti s kojima sam se uspio upoznati za vrijeme svog studijskog boravka na Sveučilištu u Albaniju (glavni grad države New York). Cilj ove priče jest da donekle opiše to, za hrvatske penjače dosad neisprobano, područje. Moje upoznavanje sa svime time išlo je otprilike ovako:

 Shawangunks: UPID

1. Društvo. Sve je počelo na značajan datum: 11. rujna 2001. Zapravo, zakuhalo se koji dan ranije na umjetnoj stijeni u Albaniju, gdje sam s jednim lokalnim penjačem napravio načelan dogovor da se tog, sada već čuvenog utorka, nekamo zaputimo. I to sam jutro otišao u dućan, kupio hranu, te se počeo spremati za penjanje. I taman kad sam trpao stvari u ruksak, odlučih upaliti radio da malo prekinem tišinu u kući. Nije trebalo puno da čujem vijest da su oteti nekakvi avioni i da će u vezi s tim sve škole u Albaniju i okolici biti zatvorene. Prvo mi nije bilo jasno što se zbiva i mislio sam da je u pitanju nekakva blesava šala. Zašto bi, do vraga, zatvarali škole radi toga što je netko oteo avione? No, odlučio sam upaliti TV i čuti malo više. Tamo su rekli da su ti avioni udarili u oba nebodera Svjetskog trgovačkog centra (WTC) i da su se te građevine ubrzo poravnale sa zemljom. U sve to isprva nisam mogao vjerovati jer sam 20 dana ranije bio u podnožju “Blizanca” i nije mi išlo u glavu da takve gromade mogu tek tako nestati. Palo mi je, naime, na pamet da se 1945. godine jedan bombarder B-25 zabio u Empire State Building i da taj događaj nije bio naročito impresivan za ljubitelje katastrofa: u plamenu je poginulo 14 ljudi i to je bilo sve. Zato mi se ovo činilo nevjerojatno. Tada (u zbivanja sam se “uključio” nešto prije 12h, po američkom vremenu) još nisu pokazali snimku rušenja tornjeva. Vidio sam je tek sat vremena kasnije. Onda se pojavio gazda kuće u kojoj sam stanovao, pa sam ga pitao je li stvarno onako kako pričaju na TV-u. Potvrdio je. Već su ga, naime, kao pripadnika Nacionalne garde bili mobilizirali i spremao se za put u New York.

Priroda. Mene je, pak, oko 13h zvao Jim (penjač s kojim sam imao dogovor) i rekao da je najbolje da se maknemo iz grada i napravimo ono što smo dogovorili. Tako smo se negdje u 14h uputili u Shawangunks (od milja – i dalje u tekstu - Gunks), najbolje penjalište na cijelom sjeveroistoku SAD-a. Nalazi se točno na pola puta između Albanija i NYC-a, što znači na nekih 120 km od oba ta grada. Vrijeme je bilo prekrasno: sunčano i vrlo vedro. A ni krajolik nije razočarao: šarene šume i jezera iznad kojih se uzdižu stijene koje podsjećaju na Črni kal nad Koprom – tj. dugačke barijere koje se kao stepenice iznenada penju iz ravnice. Razlika između te dvije lokacije jest u vrsti stijene, (ovdje je to kvarcni konglomerat), te u tome što su stijene Gunksa dosta više (80-100m). Jedino što ide Slovencima u prilog jest to što se s Črnog kala pruža pogled na more.

Penjači u High ExposurePenjali smo dva smjera. Startali smo s “High Exposure”, ocijene 5.6 (ili po našem negdje IV-V). Taj je smjer u časopisu Rock & Ice opisan kao jedna od američkih klasika i sigurno zavrjeđuje taj status. Iako nije težak, zanimljiv je zbog izuzetne izloženosti druge dužine (zbog nje se tako i zove). Tamo se potrebno provući ispod solidno velikog stropa i onda ga zaobići. Kad to napraviš, uđeš u okomitu ploču s dobrim hvatištima ali ispod tebe je povelika rupa, zbog prevjesa nad kojim se iznenada nađeš i koji se proteže skoro od podnožja stijene. Poslije toga smo ispenjali neki smjer ocjene 5.9 ili 5.10a, dakle nešto poput naših -VI ili možda VI. I to je bilo zanimljivo jer se također radilo o provlačenju ispod nekakvih stropova, po raznoraznim pukotinama. Ukratko, već sam taj prvi puta upoznao osnovne značajke Gunksa: čvrstu stijenu, prošaranu horizontalnim pukotinama, s umjereno teškim i dosta eksponiranim smjerovima. A fiksnih osiguranja nema.

Društvo. Usput smo mislili da ćemo ugledati i dim s ne tako dalekog Manhattana, no nije se vidjelo baš ništa. Obojicu nas je, izgleda, prožimalo neko posebno uzbuđenje. Iako sam bio šokiran tim zbivanjima, istovremeno sam bio i ponosan što sam tamo: nalazio sam se u blizini mjesta prvorazrednog događaja, o kojem će se dugo pričati. Osjećanja koja su me uhvatila sličila su onima koja su držala i Winstona Churchilla prilikom izbijanja Drugog svjetskog rata. Naime, napisao je: “Sve ide prema katastrofi i kolapsu. No, ja sam znatiželjan, pun entuzijazma i sretan. Nije li užasno biti takav? Molim Boga da mi oprosti zbog takvih groznih, nezrelih raspoloženja.” [citirano iz Glover, J. Humanity, str. 166.] U cijelo smo se rasulo, izazvano terorističkim napadima, vratili tek kad smo sjeli u auto i upalili radio. Inače, mislio sam otići na te nebodere onih dana kad sam bio u New Yorku ali se zbog oblačnog vremena ta investicija (14$, koliko je koštao ulaz) ne bi isplatila. Zato sam to bio odlučio ostaviti za idući posjet gradu, no od toga sad više nije moglo biti ništa. Ostao mi je bio još Empire State Building koji sam i posjetio u prosincu, pred odlazak kući. To je najviša “betonska planina” koju sam dosad osvojio. 

 2. Tako je to bilo prvi puta. Drugi put sam u Gunks išao s izvjesnim Abeom. Veselio sam se njegovom pozivu jer prethodni put nisam napravio skoro nijednu fotografiju, pa sam se nadao da ću to nadoknaditi. Ali nisam. Uopće, razvoj stvari nije bio baš savršen. Prvo smo otkrili da je Abe kod kuće zaboravio sve čokove, frendove i ostalu sličnu željezariju pa smo bili osuđeni na top-rope penjanje. To je bilo stvarno šteta jer trebalo je “srediti” još koji od 1200 dužih smjerova (od oko tri duzine), koliko ih tamo ima. A onda smo uvidjeli da je na penjalištu neopisiva gužva budući da je obećavajuće vrijeme onamo domamilo gomilu ljudi koji su tu željeli provesti produženi vikend. Naime, Amerikanci su tih dana slavili otkriće svog kontinenta (Columbus Day). I onda su, naravno, navalili u prirodu. A s njima su navalili i čuvari parka (Gunks je dio rezervata prirode Mohonk) koji su svakome zadovoljstvo gužvanja sa svima drugima naplaćivali po 7$. Abe je izbjegao naplatu nekom muljažom, no ja sam se sa svojim zelembaćima morao rastati.

I kad smo na koncu našli mjesto gdje možemo postaviti top-rope, smotanom je Abeu trebalo dobrih 45 minuta da postavi sidrište. Iako je sasvim fino penjao, zbog stalnih treninga na umjetnoj stijeni, imao je vrlo malo iskustva na terenu. Tako sam se nasmrzavao dok sam dočekao da se spusti s vrha. Vrijeme je, naime, bilo sunčano i vedro ali dosta prohladno, pogotovo u sjeni gdje sam se nalazio. Mislim da je bilo oko 15C. Kasnije je sve išlo brže jer sam iduća sidrišta išao postavljati sam, pa je i cvokotanja zubima bilo manje.

A ono što smo penjali nije bilo ništa posebno jer su smjerovi bili relativno kratki i lagani. Dohvatili smo se nekoliko njih ocjene 5.10b (6/6+), dviju pukotina koje su bile oko 5.8 (V/V+), te na kraju jednog osrednje velikog stropa (“Hudson Boulder Problem”) ispod kojeg je prvo trebalo priječiti po podprijemima, a zatim ga na najužem mjestu i prepenjati. To je bilo dosta atraktivno, ali nam nije baš išlo od ruke kako bi to čovjek želio. Ocjena je bila 5.11a (7/7+).

Taj je sektor, gdje smo sve to radili, bio i dosta bučan. Prvo, zato što se pedesetak metara ispod njega nalazi poprilično prometna cesta. Drugo, zato što je bilo mnogo drugih penjača koji su stvarali veliku graju. Naročito je to važilo za dječurliju koju su mnogi u toj nižoj stijeni poučavali prvim penjačkim koracima. Ipak, moram priznati da nije bilo dosadno. Gunks je jednako toliko međunarodno penjalište kao i Paklenica. Sreli smo neke Škote, Švabe i Talijane, no sigurno je bilo i još nekih drugih stranaca. Osim toga, zanimljivo je bilo promatrati domaći živalj. Puno ih je bilo šminkerski odjeveno: većina ih nosi North Face, Patagonija i Marmot jakne i "donje haljine". Tek se tu i tamo vidi neka marka koja je uobičajenija u našim krajevima. Čak su i neki klinci (od otprilike 10 godina) imali gore-tex jakne poznatih firmi. A to mi se činilo znakom da Amerikanci ne mare previše za pare kad i svojoj djeci kupuju tako skupu robu, koju će vjerojatno uskoro prerasti. Face su bile posebna priča. Tamo na penjanje stvarno dolaze svakakvi: ekstra debeli, stariji od 60 godina, vrlo mladi, hipiji, pankeri, itd. Sve u svemu, Gunks je pravo dječje zabavište, pogotovo kad se tome dodaju mnogi šetači i biciklisti koji se također motaju po širokoj i ravnoj stazi (poput one u Paklenici iznad Anića luke) koja prolazi uzduž cijele stijene.

 3. Treći izlet u Shawangunks shvatio sam kao izazivanje sudbine. To kažem zato što se dotad svaki puta kad sam se tamo našao nešto dogodilo: za vrijeme mog prvog izleta desila se ona gungula s avionima; drugi put su Amerikanci napali Afganistan. Ipak, ovom prilikom nije bilo sličnih događaja.

Početak nije obećavao dobar provod jer je ujutro, kad smo napuštali Albany, pljuštala kiša. Međutim, Jim i Manny (Manuel) su imali povjerenja u vremensku prognozu (ili u to što su im govorili njihovi zglobovi) pa smo ipak otišli. Pokazalo se da su bili u pravu jer u Gunksu uopće nije bilo kiše. Vrijeme je uskoro postalo idealno za penjanje: sunčano i dovoljno toplo da se bude samo u majici s kratkim rukavima.

Jim u smjeru P38Počeli smo s težim ali kraćim smjerovima. Jim je postavio dvije pukotine ("Nosedive" i "P 38") ocijenjene s 5.10 (po našem nekih 6+) a mi smo ga slijedili. Takvo penjanje, s osiguranjem odozgo, bilo je ugodno ali ne posebno spektakularno. Samo je Jim imao problema jer tamo sva osiguranja trebaš postaviti sam. Nema baš nijednog spita, a klinovi su ili rijetki ili prestari da bi se čovjek u njih pouzdao. Tako je penjanje u Gunksu mnogo zahtjevnije nego kod nas, gdje je sve dobro osigurano fiksnom željezarijom.

Zato su dva duža smjera u koja smo se kasnije upustili bili mnogo uzbudljiviji za svakog od nas. Prvi se zvao “La Teton” i ocijenjen je s 5.9+ (rekao bih da je to naša šestica). Problem je u tome što teškoće počinju u drugoj duzini koja je prilično eksponirana i u kojoj na najtežem mjestu sva osiguranja moraš smjestiti sam. Ovo zadnje bilo je prvenstveno Jimov problem jer je on i dalje sve penjao kao prvi. Međutim, eksponiranost je zabrinjavala i Mannija i mene. Najteže mjesto je 6-metarska priječnica u dvostruko prevjesnoj stijeni. Od štanda moraš stići do brida, po kojem zatim izađeš na vrh preko još jednog velikog prevjesa. To je psihološki neugodno zato što ispod sebe imaš nekih 40 metara zraka, te stoga što bi te pad odnio dovoljno daleko od stijene da imaš problema s povratkom na nju. No, ta zračnost smjer čini i jako atraktivnim. Tako smo svi bili jako zadovoljni kad smo cijelu stvar riješili i izložili se suncu koje je grijalo udobnu policu na vrhu.

Drugom smjeru nisam zapamtio ime. Ocjena mu je 5.8 (5+) i stvarno je bio poslastica za kraj. Prva dužina ide po tankoj pukotini koja sječe relativno glatku stijenu. To traži da malo promisliš o tome kako da pređeš određena mjesta, no ne zahtijeva neki veći fizički napor. Druga dužina, pak, prelazi preko idealnog stropa. Iako taj odozdo izgleda dosta opako, svi su oprimci tramvajci i vrlo se lako izboriš s tim detaljem. Zato se raji ispod tebe može činiti da si velika faca kad bez ikakve frke prelaziš tako izloženo mjesto. A inače je karakteristika Gunksa da se pred sam vrh stijene nalaze takvi prevjesi i stropovi. Smjerovi ili idu preko njih ili se nekako provlače između. Dobra strana penjanja u trojici bila je da smo mogli ispucati cijeli film na akciju.

La teton, Jim na posluPo povratku nas je uvijek čekala Coco - Mannijeva najvjernija cura - veselo mašući repom, s komadom drveta u ustima. Taj smo joj onda morali baciti nekamo u šumu da nam ga ona za koju minutu opet donese. Inače, Manny je jako zanimljiva faca. Tada je imao 54 godine i u Ameriku je došao iz Dominikanske republike. Penje negdje od 1968. pa nam je pričao kako je to izgledalo u ta stara vremena: kako su penjači-hipici tulumarili ispod stijene, pušili travu i izvodili razne druge nepodopštine (npr. penjali bez ikakve odjeće na sebi, samo u penjačicama i pojasu). Povijesni koncert u Woodstocku je, na žalost, propustio iako je ovaj održan samo 10 kilometara dalje od Gunksovih stijena, koje je Manny tada stalno posjećivao. Nadam se da će mi se jednom ukazati prilika da posjetim tu farmu na kojoj su prašili tadašnji rokerski hadžije.

Penjalište je, po običaju, bilo prepuno ljudi. Ovaj put nisam toliko obraćao pažnju na njihovu opremu i odjeću već na starost. Zanimljivo je da tamo ima mnogo penjača u zrelim godinama (30-60) što kod nas nije slučaj. Takvi štoviše, bar u tom dijelu Amerike, čine većinu.

 4. Četvrti pohod nije obećavao previše uzbuđenja. Nije bilo nekih novih zanimljivih faca ni u timu, ni na terenu. Išli smo samo Jim i ja, a kako je bio oblačan i vjetrovit dan oko stijena se nije motalo previše ljudi. Jedino je standardno bilo to da su me opet oderali za 7$, koliko košta ulaz u rezervat Mohonk.

A penjanje, to mi je moglo i bolje ići. Smjerovi koje je Jim izabrao jednostavno mi nisu ležali. Nisu teško ocijenjeni (5.8 ili po našem 5+), pa sam očekivao lak posao. A posao je bio jednostavan sve do pred sam kraj. Naime, tamo su čekali stropovi i jako eksponirane priječnice iznad njih. U stropu prvog smjera (“Psychodelic”) imao sam gadnih problema. Prvo je trebalo neka dva metra priječiti ispod njega, a zatim ga na najužem dijelu preći. No, tamo je čekala nezgodna okomita pukotina. Jim je taj detalj, nakon jednog pada, riješio skokom na tramvajce koji se nalaze dosta visoko. Za njegov način rješavanja tog problema nisam imao dovoljno snage, pa sam se odlučio vratiti da izbjegnem njihaj od par metara koji me u čekao slučaju pada. Povratak na policu, međutim, nisam mogao izvesti jer me Jim nije čuo pa mi nije dao dovoljno užeta. Zato sam, već umoran, odlučio probati još jednom prepenjati taj detalj. Nije išlo. Opet sam pokušao povratak, ali nije išlo ni to. Zato sam ponovo krenuo u prelazak stropa i pri tome odletio tri-četiri metra u stranu. Nakon tog leta Jim me je morao spustiti par metara da dohvatim stijenu i odmorim se. U idućem napadu strop je ipak "pao" ali sam bio poprilično krepan. Na vrhu sam jedva namotao uže, koliko su mi ruke bile iscrpljene.

Prilaženje stropu u Modern TimesPo apsajlu smo zamezili, popričali s penjačima koji su se muvali naokolo i nakon petnaest minuta krenuli u Modern Times, 5.8+. To je klasični i veoma popularan smjer. Takav status svakako zavrjeđuje jer ide po čvrstoj i ispostavljenoj stijeni s pristojnim oprimcima. I od svega toga ništa nije neki problem osim, naravno, samog završetka koji opet ide preko (pet metarskog!) stropa. Tog sam se detalja, unatoč relativno niskoj ocjeni, pribojavao zbog događaja u prethodnom smjeru. Ovdje me pad ne bi odnio tek malo u stranu već dva-tri metra od stijene, ovisno od mjesta "posrnuća". Najbliža se polica nalazi 20 metara niže, no na nju se ne bih mogao spustiti jer stijena previše visi. Stoga sam ponio zamke za prusiciranje. Hvala vragu, sve je ipak ispalo dobro. Nakon ključnog pokreta, u sredini stropa možeš odlično uglaviti koljeno i predahnuti. No, ne bih mogao reci da sam uživao budući da sam se osjećao prilično nesigurno. Naravoučenje jest da su im neki stropovi bez sumnje podcijenjeni. Oba ova bi na našim "aukcijama" otišla bar na 6+.

Neku malu zadovoljštinu dobio sam tek na povratku. Naletjeli smo, naime, na dvojicu tipova koji su se mučili u jednoj okomitoj pukotini ("Squiggles Direct") koju sam tri tjedna ranije penjao s Abeom. Ocijenjena je s 5.10 i Jim je komentirao kako je jako zeznuta. Ljut zbog svojih problema sa stropovima, rekao sam mu da je taj smjerčić prava šala. Ni on ni ta dvojica mi nisu vjerovali da sam ga ranije dvaput i bez najmanjeg napora "preletio", pa sam to morao dokazati. I jesam, pa su zašutjeli. Cijela je priča završila u New Paltzu, na pivu.

 5. Peti odlazak izgledao je ovako. Već se činilo da neću nikamo otići preko vikenda. A vrijeme je bilo stvarno odlično. Kad li iznenada zazvrnda ona Bellova naprava i oglasi se Jim. Već je bio u New Paltzu, ispod stijena Gunksa. No, povezivao je neke druge penjače iz Albanija koji su ga nazivali jer su željeli nekamo otići. Tako je mene spojio s Janet s kojom sam onda u nedjelju ujutro sjeo u auto i odjurio prema jugu. Bila je ponešto umorna jer je rano ustala da bi gledala nekakvu kišu meteora koja je tu noć ukrašavala nebo.

S Jimom i Mannijem smo se našli na parkiralištu kod stijena, gdje smo također naletjeli na Abea i Don (još jedno žensko). Tako nas je sve skupa bilo 7 iz prijestolnice države New York. Vrijeme nije moglo biti bolje. Kako je penjalište izloženo suncu, na trenutke je bilo za majicu s kratkim rukavima iako je bila sredina studenog. Manny je ponekad čak bio i bez nje. Dobra stvar bila je i to što su čuvari parka usnuli zimski san i prestali naplaćivati onih 7$ po glavi.

Ovaj puta sam se našao u novom sektoru. Svi smjerovi koje sam dotad penjao nalazili su se u barijeri koja se zove Trapps. Ova u koju smo bili otišli taj dan zove se Near Trapps i nešto je niža i kraća. Međutim, stijena je jednake kvalitete a ni smjerovi nisu ništa lošiji. Započeli smo s Disneylandom (5.6), za zagrijavanje. Taj sam smjer ispenjao kao prvi. To je bila novina u mojim posjetima Gunksu jer je do tada sve smjerove vodio Jim ili smo ih penjali na top-rope. Smjer je bio lagan ali zgodan jer se provlači između tri stropa, što mu daje određenu ispostavljenost. Nakon toga smo navalili na Inverted Laidback (5.9) kojeg je postavio Jim. Po ocjeni je, dakle, teži od onih stropova koji su me toliko izmučili prethodni puta, ali je zapravo jednostavan. Najteže mjesto je kratka prečka (3 m) ispod stropa koja ide po širokoj pukotini. Ako se dobro postaviš, a meni je to uspjelo, u dva se pokreta nađeš van problema.

To nas je dovoljno zagrijalo pa smo odlučili krenuti u potragu za nečim drugim. Zbog mnoštva raje, na žalost, nije bilo lako naći primjereni, idući smjer. Svi oni koje smo se usudili penjati kao prvi već su bili zauzeti. Sreća je bila da smo naletjeli na Abea koji je već imao postavljeno uže u smjeru “To Be or Not To Be” (5.11b). Zapravo smo i sami željeli na tom mjestu postaviti top-rope nakon što bismo se popeli po susjednom, lakšem smjeru. Kako ljudi iz Abeove grupe nisu jako žurili da počnu grebati po stijeni, brzo sam se ugurao i počeo s poslom. Nije mi išlo loše jer je taj smjer jako sličan onima koje imamo u našim krajevima: ide po okomitoj ploči s malim oprimcima. Tek tu i tamo naiđeš na neki trbuščić koji te malo baca van. Jedno mjesto, koje je zahtijevalo dinamički gib na jedan obli oprimak, morao sam napadati nekoliko puta. Zatim sam se još dva puta odmorio i onda došao do vrha. Taj smjer nije tezi od 7+, odnosno 6c. No, prsti i podlaktice bili su mi za  neko vrijeme dovoljno potrošeni.

Mannija je u međuvremenu savladala nestrpljivost pa je odlučio krenuti u susjedni smjer (“Bird Cage”, 5.10) koji ide po okomitoj, tankoj, kutnoj pukotini koja se na kraju izgubi u dvometarskom stropu. Njega treba preći i onda nakon pet metara dohvatiti sidrište. Uh, to je trajalo satima. Manny je u stropu padao, a onda i napravio sasvim zavidno trenje zbog spetljanih međuosiguranja koja je postavio iznad njega. Janet je išla za njim pa sam se nadao da će ona sve "počistiti". Tako ne bi bilo potrebe da idem i ja. Nekako sam osjećao da je bolje da ostanem na zemlji, bacam komad drveta u šumu za Coco (spominjao sam je prije) i branim svoje sendviče od jednog drugog nasrtljivog psa. Međutim, Janet nikako nije uspijevala u stropu pa sam morao krenuti umjesto nje, da skupim preostale frendove i slične igračke. To mi se baš i nije dalo. Pod stropom me opet spopala nekakva nelagoda, tim više što je Manny međuosiguranja postavio tako da sam se mogao odnjihati koji metar u stranu. Kad sam konačno odlučio krenuti, brzo sam uhvatio tramvajce iznad stropa ali se nikako nisam uspijevao izvući preko njega. Već mi se činilo da ću pasti ali sam onda, ni sam ne znam zašto, promijenio ruke i tako došao u bolji položaj te se brzo podigao. To je riješilo stvar. Ispod smjera se sakupilo petnaestak ljudi koji su svi gledali što radim i vikali: "That's right, go ahead man! You have it, you have it! Come on, you're almost out!" Takvo je bodrenje kod njih, čini se, skoro neki običaj. Ubrzo sam stigao na štand. Dobro da prije penjanja nisam znao kako taj izgleda. Manny je tamo visio na nekim starim, podosta potrošenim gurtnama koje su povezivale dva trikama, dva stopera i jedan hekscentrik. Brrr. Nije mi bilo ugodno objesiti se na to kad sam apsajlao. Kad sam došao dolje, odnekud se stvorio Jim koji se također poželio okušati u tom smjeru. Kad je i on pao u stropu, bio sam ponosan jer se jedino meni to nije desilo. Međutim, to tašto zadovoljstvo mi je za koju minutu pokvarila jedna zgodna, mlada Amerikanka koja se navezala iza Jima i naprosto projurila kroz smjer.

 6. I zadnji posjet Gunksu! Prvo me snašle neke nevolje s komunikacijskom tehnologijom (gazda je nekamo bio odvukao telefon) te skoro nisam otišao na izlet jer nikako drugačije nisam mogao do ljudi s kojima sam bio u pregovorima. No, rano ujutro sam se dočepao te sprave i počeo nazvati moguće kandidate. Ishod, na neki način, nije bio idealan jer su se svi već s nekim bili dogovorili za penjanje. Međutim, Alan me ipak uzeo u auto kad sam mu rekao da nikog ne želim ometati u planovima nego ću radije sam otići u istraživanje okolice. Moji prijašnji posjeti tom području ionako su se svodili samo na grebanje po stijeni, i to većinom samo u jednom sektoru.

Što rekoh, ne porekoh. Kad smo parkirali auto, Alan i njegov pajdaš na sebe su uprtili užeta i željezariju, te otišli pod stijenu. Ja sam, pak, nastavio putem koji ide ispod glavne barijere prema, za penjače zatvorenom, području Sky Top. To je stijena koja se prva ugleda kad čovjek s autoputa skrene prema Shawangunksu. Nalazi se na izdvojenom brežuljku koji je nešto viši od svih ostalih u okolici, a na vrhu kojeg se nalazi izdaleka vidljivi kameni, razgledni toranj. Od lokalaca sam dugo slušao priče o tome kako je to možda čak i najbolji penjački sektor ali penjanje nije dozvoljeno, rekoše, zbog nekakvog hotela u kojem odsjedaju bogataši iz New Yorka kojima ide na živce zveckanje opreme. Drugo, i uvjerljivije, objašnjenje istog problema jest da su za sve krivi šašavi američki zakoni i bojazan vlasnika terena da ih neki penjač ne tuži radi odštete kad se tamo polomi.

Alan me upozorio da tamo ima mnogo putova, te moram paziti da se ne izgubim. To sam olako shvatio budući da sam bio uvjeren da imam sjajan smisao za orijentaciju. No, na ključnom sam raskršću ipak krenuo krivim putem. To se na koncu pokazalo korisnim jer sam se tako prvo popeo, zgodom stazom kroz stijene, na brdo Eagle Cliff koje se nalazi nasuprot Sky Topa. Tako sam ne samo imao odličan pogled na taj svoj krajnji cilj, već sam i vidio neke druge zgodne stvari. Prva od njih bile su nevjerojatno zgodne drvene nadstrešnice, oblikom slične paviljonu za muzičare na Zrinjevcu, izgrađene na kamenim terasama, na samom rubu stijena. Odatle su se pružali lijepi vidici na bližu i dalju okolicu. Na glavnu sam stvar, ipak, naletio tek na drugoj strani tog brda. Radilo se o jezeru koje se nalazi između te dvije čuke i na kraju kojeg se nalazi već spomenuti hotel za bogatune. Obično ne koristim takve riječi, ali moram kazati da je mjesto čarobno. Ne čudim se da oni koji si to mogu priuštiti plaćaju 200-300$ dnevno da bi tamo odsjeli. Ja bih to svakako platio kad bih mogao. Svakom tko se nađe u New Yorku i bude imao nešto vremena za izlet, apsolutno preporučam šetnju tim krajem. To je bez premca najljepša lokacija koju sam vidio u SAD-u. Probat ću je malo opisati.

Jezero Mohonk

Jezero je duguljastog oblika i tamno-plave boje. S obje duže strane jezera prostiru se žućkaste stijene, dok se na njegovim užim obalama nalazi mješovita šuma iz koje, na jednom kraju, izviruje manja stijena koja izlazi direktno iz jezera i pokraj koje se nalazi hotel. Ta sjajna zgrada predstavlja kombinaciju dvorca i alpskog hotela. Čine je, naime, okrugli kameni tornjevi sa strmim, špičastim krovovima između kojih se nalaze zeleno ofarbane drvene zgrade s mnoštvom prozora i balkona. Ispod stijene, uz hotel, nalazi se čak i mala pješčana plaža. Svuda naokolo prolaze putovi uzduž kojih se nalaze lijepo napravljene drvene ograde, a nerijetko se naiđe i na stepenice u istom stilu.

Polako sam se vukao tim krajem jer je sve to vrijedilo što duže promatrati. Kad sam konačno obišao hotel i prešao na drugu stranu jezera, krenuo sam prema razglednom tornju na vrhu Sky Topa. Odabrao sam put za koji je pisalo da je najteži: “Labirinth Path”. Izbor je bio dobar. Ameri su, naime, provukli taj put između ogromnih kamenih blokova na koje se treba ili popeti ili ispod njih provući. Sve jako podsjeća na kratku verziju Vihoraškog puta. No, ovdje je sve mnogo ukusnije sređeno budući da nema niti jednog jedinog željeznog klina, a kamoli sajle. Sva su pomagala - prvenstveno se radi o ljestvama - drvena. Staza služi kao jako dobro zabaviste za posjetitelje, pogotovo klince. Tuda sam se, dakle, dovukao do vrha koji pruža sasvim pristojne vidike na cijeli lanac Catskills. S vrha sam se spustio po sličnoj, stjenovitoj stazi za koju piše da je ne treba koristiti "zbog vlastite sigurnosti". I ključno je mjesto uistinu uzbudljivo. Radi se o jako uskom, dubokom kaminu u kojem su mjestimično postavljene ljestve. U jednom sam se dijelu naprosto zaglavio s ruksakom, te nisam mogao ni na koju stranu. Kad sam se konačno iskoprcao, morao sam ruksak svezati na zamku i spustiti ga. Tek sam tada uspio sići pod glavnu stijenu. Ona svakako obećava dobro penjanje od kojeg, s druge strane, odvraća izvjesni penzionirani narednik-marinac koji brine za osiguranje hotela i okolice, a poznat je po neugodnim metodama koje su, čuo sam, iskusili neki koji su se probali prošvercati i popesti koji smjer.

Povratak prema dopuštenim stijenama Gunksa, gdje sam se trebao naći s Alanom i družinom, nije bio uzbudljiv. Obična šuma. Jedino su me malo zabrinuli brojni plakati po drveću na kojima je pisalo da se (to već znate) ulaz u ovo područje naplaćuje, te da će oni koji to izbjegnu biti kažnjeni. Kako u zadnje vrijeme rendžeri više nisu stajali na parkiralištu i odmah drapali 7$, penjači više ništa nisu ni plaćali. Bogatuni koji se motaju oko Sky Topa su, pak, svi bili oblijepljeni naljepnicama-ulaznicama koje se kupe u upravi parka. Zato sam mislio da bi moglo biti kontrole, ali se ništa takvo ipak nije desilo. Kod stijena sam naletio na dosta poznatih (neke su face vazda bile tamo) i na kraju zaglavio u jednom smjeru (“MF”, skraćeno za “Motherfucker”, 5.9) s Jimom i Mannijem. Tipično penjanje za taj sektor: prvo ploča i onda polu-strop za kraj. A onda je pao mrak, nakon čega nam nije preostalo ništa drugo osim piva u New Paltzu.

 Društvo. U tom mondenom i jako lijepom gradiću u podnožju stijena posjetili smo glavni lokalni penjački dućan, Rock and Snow, gdje se prvo održavao sajam rabljene opreme, a iza njega su prikazivani dijapozitivi. Prvi vlasnik trgovine bio je tamošnja penjačka legenda Dick Williams. Njegovi se nasljednici dosta trude da ovakvim sadržajima privuku ljude u Gunks. Tako se u toj trgovini stalno zbivaju neke projekcije, predavanja i slične druge dogodovštine koje zanimaju penjače iz cijele regije. Dijapozitivi su bili zanimljivi jer je čovjek pokazivao najbolje američke stijene i pričao o povijesti penjanja, te o glavnim alpinističkim trendovima u toj zemlji. I opet se pokazuje da ljudi najviše vole sigurnost. Naša predodžba o Americi kao o zemlji rasprostranjene, klasične penjačke etike jest, kako stvari stoje, pogrešna. Naime, točno je da ima mnogo područja u kojima se ne smije spitati, ali je isto tako slučaj da njih posjećuje veoma malo ljudi dok su penjališta poput Rumneya, gdje sve vrvi od spitova, prepuna. A sve su pokvarili Jean Baptiste Tribaut i njemu slične evropske zvijezde. Naime, do njihovog dolaska u ove krajeve Amerikanci su bili čvrsto uvjereni da su najbolji penjači na svijetu. Tribaut je otišao u tada opskurno penjalište Smith Rocks u Oregonu. Budući da u taj čas nitko nije mario za te prosječne stijene u kojima je bilo nemoguće sigurno penjati bez spitova, neki su se lokalci drznuli na blasfemiju i počeli ih zabijati. Francuz je, koristeći priliku, otišao onamo te navrtao i ispenjao “To Bolt or Not to Be”, tada daleko najteži smjer u Americi (5.14 ili 10 po našem). Kako dotad samouvjereni američki penjači nisu uspjeli ni "primirisati" taj smjer, te kako su Evropljani s lakoćom slobodno ispenjali neke stvari koje su ovi godinama neuspješno pokušavali riješiti, bilo je vrijeme za promjene ne bi li se vratio nacionalni ponos. A promjene su im onda i dopustile da ga vrate. Tako je išla predavačeva priča.

 Rumney

 1. Drugo američko penjalište koje sam posjetio bio je u Rumney, u državi New Hampshire. Ono se nalazi nekih 350 km od Albanija. Dosta je poznato i cijenjeno jer mu je, na primjer, u tada zadnjem broju časopisa Climbing (Novembar, 2001) posvećen poveliki tekst. U njemu su Rumney nazvali penjačkom Mekkom Amerike. Eto, u tom se članku može provjeriti je li moj opis, koji slijedi, točan.

Najfotogeničniji smjer u RumneyuPenjalište sliči na nešto između Kotečnika i Meteora. Naime, stijena ima napretek i slične su konfiguracije (mislim na to kako izgledaju same stijene i kakve oprimke imaju) kao u Kotečniku. Međutim, po sastavu kamena nalikuju na Meteore jer se radi o nekakvom čudnom konglomeratu koji u sebi ima masu kristalića koji poštenski svjetlucaju na suncu. Često mi se zbog tog sjaja činilo da su spitovi na mjestima gdje zapravo nisu. Osim toga, stijena je nekako pjeskovita i mekana, tako da i po tome podsjeća na grčko penjačko svetilište. No, kako rekoh, u ovom američkom konglomeratu većinom nema kamenčića koji strše iz pijeska i sačinjavaju oprimke već su tu pukotine, ljuske i razni bridovi.

 Skoro su svi smjerovi, a ima ih gomila, odlično osigurani (nisam vidio veći razmak od 3 m) i to, najčešće, zalijepljenim alkama i spitovima. Smjerovi idu od stvarno laganih pa do 5.14 (to je nekakva desetka, po našem). Zato tamo ima i gomila raje raznih sposobnosti - od početnika do popriličnih faca.

 Jim (koji mi je tamo uvijek bio partner) i ja smo se, za vrijeme mog prvog pohoda, uhvatili smjerova srednjih težina. Uglavnom smo se kretali u rasponu 5.6 - 5.11a.. Neki od njih su, bome, bili i poštenski dugački, do 30 metara. Inače, najduži smjerovi u tom penjalištu mislim da imaju do tri sportske duzine (svaka 20-30m).

 Isprva sam svakako htio startati s nečim relativno lakšim da se prilagodim na njihove ocjene. No, Jimu je zapao za oko jedan 5.10a u koji, na kraju, nije uspijevao ući. Onda sam to obavio ja, vidjevši da je stvar dobro osigurana, i popeo se do kraja smjera. Po meni je to bilo nekih -VI. Zatim je on ispenjao neki 5.10d, a ja sam ga bez neke muke slijedio "na topaka" - i ta mi se smjer činila otprilike 6+/7-.

 To me ohrabrilo pa sam se prihvatio jednog stvarno zgodnog smjera ocjene 5.11a, i uspio ga bez nekih problema popesti «all free». Znači, sve sam popeo slobodno ali sam se odmarao na dva ili tri spita. Taj mi se smjer čini kao naša sedmica ili možda nešto malo teži. Dakle, recimo VII/VII+. I onda smo nastavili na sličan način, tj. popeli još nekoliko 5.9, 5.10 (s raznim slovima iza zadnjeg broja), te još jedan 5.11a. To je bio nekakav strop od 1,5 m (“Debbie Does CPR)” koji ja ipak nisam uspio izvući. Mislim da bi to lako moglo biti 7+ (6c).

 No, zato sam sredio nekoliko jako lijepih, kraćih smjerova koji su imali zanimljive ulaze, tj. zahtijevali su neke čudne trikove da ih se prođe. Najviša ocjena koju sam ispenjao čisto, tj. bez odmora na spitovima, bila je 5.10c, no uz malo vise hrabrosti mogao sam riješiti i onu 5.10d (po meni 7-, a ne 7!). Zaključak cijelog tog prvog posjeta bio je da je mjesto zgodno i da se isplati ići onamo. Jedini problem bio je to da smo na izletu bili samo dvojica, pa nije bilo lako raditi zanimljive fotke.

 Na putu kući promovirao sam našu kulturu, odnosno puštao Jimu muziku Partibrejkersa, Idola, Električnog orgazma, Šarla, Azre, te Leb i sola. Ispalo je da su Cane i Anton odmah postali popularni. Jim me tražio da mu posudim disk da si ga presnimi. Nisu puno lošije prošli ni Koja i njegova družina. I samo neka onda neko kaže da nemamo pravog rocka! I kasnije sam još malo na takav način maltretirao Amerikance dok ih nisam uvjerio u to.

2. Za vrijeme mojeg drugog izleta u Rumney naše je brojno stanje poraslo. Išli smo četvorica, pa je bilo zabavnije, a i uspio sam upoznati nove lokalne penjače. No, važnija se promjena sastojala u tome da smo išli penjati ne samo u Rumney već i na jednu veću stijenu koja se zove Cannon Cliff.

Prvi smo se dan zagrijavali (ili prije pregrijavali) u sportskim smjerovima u Rumneyu. Ovaj sam put penjao manje nego na prvom izletu u to područje, ali sam bio znatno umorniji. Utjehu sam, pak, mogao naći u tome što smo se popeli "Tropicanu", po općem mišljenju najljepši 5.11a (7/7+) u Novoj Engleskoj. Taj 40m dugačak smjer prilično je prevjesan, ali ipak nije ubitačan jer su oprimci solidni. Zapravo, veći dio smjera je konstantan 6+, s dva teška detalja koja mu daju višu ocjenu.

Ostale stvari kojima smo se zabavljali nisu bile osobito impozantne, no dotukao me jedan 6+ (“Purple Monbiot”), najgori što sam ga se ikada latio. Smjer podsjeća na “Desni brid” na Zrcalu - jer su spitovi s jedne njegove strane a ti penješ s druge, tako da u slučaju pada udaraš u rub. No, ovdje je stvar još gora jer zaobilaziš i jedan strop, s vrlo oštrim rubom, koji se također može lako potrefiti u padu. Ključni detalj je baš iznad tog stropa i vrlo je neugodan jer se penje na trenje. Ukratko, išao sam kao prvi i spašavao glavu. Još sam mislio ići potražiti "The Fly" – tada najteži smjer u Americi (ocjena 5.14d ili 11-) - koji se nalazi upravo na tom penjalištu, ali nisam stigao.

Abe, Jim i Alan pod Cannon CliffomDrugi je dan stvarno bio odličan. Išli smo penjati u spomenuti Cannon Cliff. To je otprilike 300 metara visoka granitna stijena u kojoj se nalazi “Old Man of The Mountain”. Radi se o njihovoj Ajdovskoj deklici, odnosno ljudskom licu koje se nazire u stijeni i predstavlja simbol države New Hampshire. [Ta se stjenovita formacija, međutim, srušila početkom svibnja 2003.] Penjali smo "The Whitney-Gilman Ridge", klasiku ispenjanu 1929. godine, koji je neko vrijeme bio najteži smjer u Americi. Ocjena je 5.7, odnosno solidna petica koja je na mjestima 5+. Mnogo čime sliči na našu Dragmanicu. Penjanje je ispostavljeno, teškoće kontinuirane, a stijena odlična. Zgodno je i to što su osiguranja skoro isključivo s čokovima i frendovima koji se u granitnim pukotinama stvarno mogu sjajno postavljati. Tek se tu i tamo našao kakav klin. Ima 4 duzine penjanja, a visina tog dijela stijene je nekih 150 metara.

To mi je svakako bilo jedno od najugodnijih penjačkih iskustava u Americi jer sam uz ugodno veranje po prvi puta imao i dobre vidike. Stijena se nalazi na vrhu padine jedne riječne doline. S druge strane te doline počinju izranjati najviši vrhovi Istočne obale SAD-a. Na žalost, najviši se od njih (Mt. Washington, 2090m) nije vidio, iako nije daleko odatle, jer su ga zaklanjala neka druga brda. A u dolini je bilo izuzetnih boja, jer je počela jesen. Njihove su šume, izgleda, bogatije raznim vrstama drveća od naših i to doprinosi živopisnosti budući da lišće svake od tih vrsta poprima različitu boju kad počinje opadati. Tu činjenicu zorno pokazuje ona fotografija smjera «High Exposure». Zbog tog kolorita jesen je ovdje, zapravo, i najpreporučljivije doba posjeta planinama. Turista ima na sve strane, pogotovo kad je vrijeme odlično kao što je bilo taj vikend.

Na povratku s te ture opet sam malo prosvjetljivao Amerikance našom muzikom. Pokušao sam s Bregovićem i njegovim reciklažama ali nije baš išlo. Nakon dvije pjesme im je dojadilo. Zato su Partibrejkersi i dalje neprikosnoveno vladali, te zadobili još dvojicu poštovatelja koji su također poželjeli ispržiti taj CD (kompilaciju "San i java"). Kasnije mi je Alan rekao da je slavu Partibrejkersa počeo širiti Amerikom. Neke pjesme s tog CD-a je čak preko telefona puštao prijateljima iz drugih država. Mislim da mu je najdraža "Stoj Džoni".

I to je to. U Americi sam još posjetio gorje Adirondacks, ali tamo nisam ništa penjao (iako smjerova ima dosta!) pa taj izlet neću ni opisati u ovom, ionako predugačkom, tekstu.  

                                                                                      Neven Petrović

P.S.

Saznao sam da ipak nisam bio prvi naše gore list koji se verao po stijenama Istočne obale. Par godina prije mene (1997-98.) oko New Yorka se motao Teodor Mandrapa iz Rijeke, koji je ondje čak imao i profesionalni penjački angažman (instruktor na umjetnoj stijeni, vodič u Gunksu). Teo kaže da je penjao smjerove do ocjene 5.12b, sve dok se nije pošteno polomio.

 




created by: neven @ 2003-08-12 19:58:46 / updated by: neven @ 2005-06-07 15:11:07