Fotografski kutak: slike s penjanja.

na slici: Iva Kaštela, tulanje na Okiću
foto: Danko Ferber, 12/2007

Učitaj iduću fotografiju ...
AO HPD Željezničar
Povijest odsjeka
Alpinistička škola
Alpinistički i sportski smjerovi u Hrvatskoj
Knjižnica odsjeka
Ekspedicije, putovanja, izleti
Penjanje u suhoj stijeni

Penjanje u snijegu i ledu

Ekspedicije

Visokogorstvo

Novosti
Linkovi

Novosti
Marko Rožman, druženje pod zvijezdama, 24.5.2017.
Prvi izlet zimske alpinističke škole - Mlačca
Ledena masovka u Kranjsku goru
Oslobađanje Kosova i Zadra
Mladi škripavac

Upozorenje

Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više


RSS Feed

RSS je tehnologija koja omogućuje jednostavan način za automatsko preuzimanje informacija sa web stranica koje vam se sviđaju. više


Kontakt

AO HPD Željezničar
Trnjanska cesta 5b/I
HR-10000 Zagreb
info@aozeljeznicar.hr

Bugarska 2005.

Na poziv Federation of Bulgarian Alpine Clubs (FBAC) upućen HPS-u i proslijeđen Komisiji za alpinizam, otišli smo u Bugarsku četiri predstavnika iz Hrvatske na sudjelovanje u četvrtom International Climbing Meeting in Vratza. Sva četvorica unovačeni smo iz redova AO Željezničara: Marko Martinović, Marko Dukši, Marko Vučinić i Orsat Kratofil.

Skup je održan od 21. do 25. rujna 2005. Osim Hrvata, na skupu su službeno sudjelovali i predstavnici iz Bugarske, Makedonije, Turske, Velike Britanije, Irske, Švedske i SAD-a, a neslužbeno i iz Makedonije.

Domaćini su preuzeli brigu o prijevozu sudionika između Vraca i stotinjak kilometara udaljene Sofije kao i o pronalasku smještaja za goste. Također, preuzeli su i trošak smještaja za najviše dva predstavnika iz svake zemlje dok nam je ostalo platila Komisija za alpinizam HPS-a.

Tijekom zajedničkih druženja domaćini su sudionicima s velikim zadovoljstvom predstavili najpoznatije penjačko područje u Bugarskoj i prenijeli mnoge korisne informacije o tamošnjim dugim smjerovima. Smjerovi su uglavnom loše osigurani ili neosigurani, visine do 470 m i raznolikih ocjena teškoće. Najpoznatija stijena je Centralna stena (Središnja stijena) sa smjerovima do oko 400 m visine. Skupljanje informacija o smjerovima u toj impresivnoj stijeni nije nikome ništa pomoglo jer za cijelo vrijeme trajanja skupa padala je kiša, uz kraće pauze. Zbog toga su sve velike stijene bile u oblacima i mokre.

Srijeda, vremenske neprilike u početku su nas držale u prevjesnim sportskim sektorima poput Malkata dupka (Mala rupa). Ni tamo stijena nije bila suha, ali barem pruža zaklon od kiše. 

Četvrtak je bio dan s najmanje kiše, no pouzdajući se u proljepšanje vremena najavljeno za sljedeće dane, odgodili smo kakav mogući veći uspon i taj dan proveli penjući sportske smjerove u sektorima Bezengi i Prohoda Vracata.AO Željezničar u Bugarskoj 2005. To su malo izloženija mjesta, a taj je dan puhao neki povjetarac pa se i stijena izmedu kiša sušila. Michael (Amerikanac, iz Italije) i Erik (Australac, iz Švedske) iscijedili su jedan duži smjer kao nastavak na jedan popularni sportski sektor. Kao da popnete neki od nastavaka smjerova u sektoru Klanci u Paklenici, samo bez prekršajnog gonjenja. Nažalost, nisam uspio zainteresirati Martinovića za sličan duži smjer, on je bio zadovoljan isprobavajući neki kraći sportski 6b. Kraj nas je penjao stari himalajac Doug Scott i ostavio dobar dojam.

U petak na doručku ponovno sam predložio duži smjer i ponovno bio odbijen u korist posjeta gradskom muzeju i spilji Ledenika. Michael, Erik i Nick (Britanac) imali su više sluha pa smo dogovorili popeti Čajku - najduži smjer tamo. IV-, 470 m.AO Željezničar u Bugarskoj 2005. Dovoljno lagano za penjati po kiši. No tad je već i Martinović vidio da vrag uzima šalu i rekao da bi i on s nama. Kiro i Peter (Bugari) poštedjeli su nas traženja pristupa i poveli nas jedan dio. Hvala dečki! Krenuli smo penjati oko 16 h. Tko zna zašto smo mislili da ćemo stići do vrha prije mraka. Popeli smo 4-5 dužina nakon čega su Erik i Marko zaostali pričekati Michaela da ovaj izabseila s grebena (takav je bio dogovor jer je Michael htio ranije natrag). Dok sam osiguravao Nicka dvije dužine iznad, Martinovićev poziv da se vratimo sve nas je preusmjerio na abseil. Naime, Michaelov abseil bio je predugačak i morali smo dolje za njim s još užadi. A to se pretvorilo u pustolovinu koju neću ovdje prepričavati. Uglavnom, cijeli abseil je protekao u mraku i oblacima, magli, skroz na slijepo, a izašli smo sretni i zadovoljni. Nije nam jasno kako smo uspjeli povući užad nakon zadnjeg abseila. Radilo se o punom abseilu po dvije spojene 60-metarne devetke, napijene vode kao spužve. Kad smo četvorica na ho-ruk uspjeli dovući kraj užeta k sebi, imali smo što za vidjeti. Dovukli smo ga zajedno sa zapetljanom granom za koju je po putu zapeo i probijao se tako kroz šumom i grmljem obrastao teren.

Looking back, Nick nas je iznenadio sposobnošću rafalnog postavljanja međuosiguranja, doduše često potpuno nepotrebnog i jednako tako beskorisnog (na primjer: stoper, frend i mikrostoper, svi iza skoro odvojene, tanke ljuske na razmaku manjem od pola metra) kao i upitnim "osiguravanjem" partnerâ. Michael se tužio da ne može ništa postaviti - barem je prepoznao stvarnu situaciju. Proglasio je Nicka pobjednikom netom izmišljenog Silly sling contest kad je vidio njegov pješčani sat. A svidjelo mu se penjati s Erikom jer, reče, "za njim ne moram čistiti, sve se počisti samo od sebe prije nego ja išta dohvatim". Sve u svemu, Martinović i ja osjećali smo se skroz kao doma, dok su stranci iskusili nešto sasvim novo.

Dogovorili smo sljedeće jutro vratiti se u Čajku i dovršiti posao. Naravno, i u subotu je padala kiša. Svi osim Martinovića odustali su u korist posjeta nekom udaljenijemAO Željezničar u Bugarskoj 2005. frikalištu. No pridružili su nam se Orsat i Vučinić, hura! Startali smo u 11 h. Na prvoj težoj dužini (V+) počelo je. Najprije moje proklizavanje po glatkoj stijeni, zatim Martinovićev pad kao drugi, pa Orsatovo sklizanje pri obilasku detalja i pad na policu kao prvi, a Vučinić je sve to gledao i čekao na svoj red. :) To je definitivno najljepša dužina smjera, ima 30-metarnu ravno odrezanu ploču koja čini desnu stranicu uspravnog i ravnog brida grebena. Detalji su sâm brid te napuštanje istog pri vrhu i izlaz desnom pločom na položeniji dio.

Izgleda da su se Orsat i Vučinić dosta premišljali ispod nas (jer nije da inače sporo penju) kad smo ih prilično dugo čekali da nam se pridruže na štandu pod petom, najtežom dužinom. A tamo je Martinović imao povećih problema, sve dok se nije sjetio kako je taj detalj prošao prethodni dan. Radi se o neosiguranoj eksponiranoj prečnici bez stopinki s horizontalnom pukotinom za ruke koja na jednom mjestu nestane i tad se treba nekako prebaciti daleko lijevo na neku ljusku, skroz na ravnotežu. Krasan detalj. Dan ranije pet minuta sam visio tamo i otpetljavao uže s ruksaka što mi je Erik priuštio povevši dužinu preko mog užeta dok sam ja osiguravao Nicka. Sve bi bilo u redu da nije Nick prethodno i tamo ispalio tri međuosiguranja na međusobnom razmaku od pedanj-dva što je Erik sve od reda ukopčao. No ipak sam se nekako otpetljao i prošao slobodno, štoviše, u patikama.

Tako je i Martinović, jednom kad se sjetio kako, prošao detalj bez daljnjih komplikacija, te se, i dalje neosiguranim, napornim žlijebom-pukotinom dočepao štanda. Ta se dužina srećom može odlično osigurati frendovima i stoperima. Jedan stoper i nisam mogao izvaditi. Mislim da je poanta u tome da originalno smjer zaobilazi desno, no tehnički, a budući da se taj smjer skoro i ne penje, na klinove se (ako ih uopće ima) ne želite niti navući.

AO Željezničar u Bugarskoj 2005.Kad je i Martinović to prošao, Orsat i Vučinić rekli su "doviđenja" i abseilali. Ja sam im pokupio opremu i Martinović i ja smo nastavili dalje. Na koncu nekih 15-tak dužina našli smo se u neobranom grožđu. Ma zapravo, da bar grožđu! Neobranom trnju, bršljanima, drveću, you name it... Trebali smo biti na vrhu smjera i pljunuti na markaciju, no sljedećih sat i pol do dva komunikacija se svodila na: - Još jedan skooook! - Fuuuuck!!!. I tako dalje i tako dalje, uspinjali smo se kisnuvši skoro cijelo vrijeme.

Mala digresija, zanima li vas koja odjeća nakon cijelog dana kiše ne upija ni kap vode? Ona koja u samom početku upije koliko god stane u nju! U mom slučaju sintetička majica kratkih rukava i ultra-tanki flis. Šalim se, mokar sam bio samo izvana, ipak smo se stalno kretali što me držalo skoro potpuno suhim uz tijelo.

Martinović je uspio još jednom pasti, sva sreća opet kao drugi. Nije ga išla karta, opet mu je nestao oprimak usred giba - ovaj puta grana koju sam najprije upotrijebio za međuosiguranje, a potom se za nju povukao, od nje odgurnuo te, naravno, i stajao na njoj ubacujući frend za svaki slučaj :-). Kad smo napokon došli na markaciju smješak nam se rastegnuo od uha do uha i bez problema pronašli smo silaz (vrlo zanimljiv silaz, dabome) i sjurili se niz sipar, jedva još za dana.

Ispalo je da ocjena IV- koju smo vidjeli negdje na Internetu potječe još iz vremena kad nije bilo potrebno naglašavati da smjer ima tehničkih dionica. Tako da ima i 3-4 dužine između IV i V, a bome i po jedna V+ te VI-. Tura je bila prilično ozbiljna, no uglavnom zbog vražjeg "silaza".

AO Željezničar u Bugarskoj 2005.Tu večer sudjelovali smo na svečanom zatvaranju Skupa i domjenku, nakon kojeg je izlazak u grad potrajao do kasnih noćnih, gotovo jutarnjih sati. Fajrunt je proglašen kad su nam za vrat sjeli bugarski skinsi raspoloženi za tučnjavu, a inspirirani bugarskim porazom od Hrvatske u nekom ni tad ne tako svježem rukometnom ili košarkaškom ili kakvomveć susretu.

Za vrijeme trajanja skupa održana su predavanja i prikazani dijapozitivi stranih sudionika (Doug Scott, Michael Dong, Erik Carleberg) kao i predavanje uz prikazivanje dijapozitiva sudionika ovogodišnje bugarske ekspedicije na K2. Tijekom skupa izmijenili smo korisne informacije s predstavnicima FBAC-a, usput poklonivši im penjačke vodiče Croatia i Paklenica posvećene od strane HPS-a, te značke HGSS-a. I ostali sudionici pokazali su zanimanje za mogućnosti penjanja u Hrvatskoj, a Irci su i predvidjeli posjet Hrvatskoj u sljedećoj godini. Na kraju, složili smo se da je skup unatoč lošim vremenskim uvjetima ipak bio uspješan, s obzirom na širok odaziv sudionika i količinu razmijenjenih informacija, što već u bliskoj budućnosti može rezultirati i kakvom međunarodnom suradnjom.

Manje službeno i još manje skromno, a što da kažem, od svih sudionika Skupa jedino smo Željezničari popeli išta ozbiljno. :-)

 

Marko Dukši          




created by: duksi @ 2006-02-07 15:24:30 / updated by: duksi @ 2006-02-08 10:21:47