Fotografski kutak: slike s penjanja.

na slici: kozorog na silasku sa MT. Blanca
foto: Iva Kaštela, 06/2007

Učitaj iduću fotografiju ...
AO HPD Željezničar
Povijest odsjeka
Alpinistička škola
Alpinistički i sportski smjerovi u Hrvatskoj
Knjižnica odsjeka
Ekspedicije, putovanja, izleti
Penjanje u suhoj stijeni

Penjanje u snijegu i ledu

Ekspedicije

Visokogorstvo

Novosti
Linkovi

Novosti
Marko Rožman, druženje pod zvijezdama, 24.5.2017.
Prvi izlet zimske alpinističke škole - Mlačca
Ledena masovka u Kranjsku goru
Oslobađanje Kosova i Zadra
Mladi škripavac

Upozorenje

Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više


RSS Feed

RSS je tehnologija koja omogućuje jednostavan način za automatsko preuzimanje informacija sa web stranica koje vam se sviđaju. više


Kontakt

AO HPD Željezničar
Trnjanska cesta 5b/I
HR-10000 Zagreb
info@aozeljeznicar.hr

Češka, 1993-94.

Opažanja o penjanju u češkoj

Malo je tko iz naših krajeva penjao u Češkoj i upoznao se s onim što je karakteristično za tamošnje penjačke aktivnosti. Prije nekih petnaestak godina Žu (Davor Butković) i Berislav Sviben, obojica članovi AO "Zagreb-Matica", sudjelovali su na skupu mladih alpinista u Češkom Raju i to je bio, koliko je bar meni poznato, naš najbliži, pravi susret sa češkom penjačkom scenom. Nakon toga čak su i sasvim turistički posjeti hrvatskih penjača pješčenjacima bili rijetki.

Penjanje u području Drabske SvetličkyO tome što Česi rade ponešto smo mogli saznati iz stranih časopisa, osobito Mountain-a koji je u brojevima 74 i 119 objavio o tome poduže reportaže Jirija Novaka i Craiga Smitha. Nisu nedostajale ni priče (legende?) koje su stariji alpinisti prenosili mlađima, poput one o Josefu Čihuli-Pepiku koji je s dva-tri karabinera i isto toliko klinova u stijeni Široke Peči ispenjao jedan od tada najtežih smjerova u Alpama. Da stvar bude još ljepša smjer je, pričalo se, toliko krušljiva da mu je partner doživio slom živaca. Osobne dojmove o češkim penjačima mogli smo steći susrećući ih u Paklenici ili Julijskim Alpama. Ukratko, znalo se da odlično penju služeći se vrlo slabom opremom, kao npr. nečuveno krutim užetima koja bi dobro poslužila fakirima budući da ste mogli držati i po dva metra tog užeta tako da stoji uspravno. Zatim su tu bile «bakine šlapice» i kalošne (gumeni opanci), teški karabineri i druge slične drangulije. Poznato je bilo da koriste neke vrste međuosiguranja, tj. zaglavljivanje čvorova u pukotine umjesto čokova, u koje bi se kod nas rijetko tko pouzdao. No, vjerojatno više od svega ostalog bili su znani po ne baš sigurnom penjanju. Nesreće su im se nerijetko dešavale, i to često prilično gadne, poput one kad je 1981. u sjevernoj Triglavskoj stijeni, u Helbi, pao jedan češki navez, te odletio gotovo do ulaza u smjer. Takve su se stvari dobrim djelom objašnjavale time što su penjali iscrpljeni, želeći što više iskoristiti boravak u inozemstvu za koji su dozvolu mogli dobiti tek jednom u nekoliko godina. Ipak, glavni je razlog (vjerujem) najčešće ležao u "ludom" stilu penjanja kojeg su se Česi držali u pješčenjacima.

Dojam o čemu se zapravo radi najbolje se može steći iz pogleda na pravila penjanja koja važe u pješčenjaku, praktično jedinom tipu stijene na koji nailazimo u Češkoj. Krenimo redom:

1. Zabranjena je upotreba bilo kakvih metalnih naprava za postavljanje međuosiguranja. To znači da se ne smije zabiti klin, postaviti čok ili friend, ma što da se desi. Mogu se koristiti samo već postojeće alke koje ne smiju biti na manjem razmaku od 4 m, te zamke koje možete staviti oko noseva i pješčanih satova - ako imate sreće pa naiđete na poneki. Međutim, ni to blaženstvo neće vas predugo držati ako pomislite na to da je stijena mekana i da zamka može jednostavno prerezati neku takvu stvarčicu u koju ste polagali spas.

2. Penjanje je zabranjeno dok je stijena mokra, što u praksi znači da u pješčenjaku ne smijete penjati 24 sata nakon posljednje kiše, niti u hladnije i vlažno doba godine.

3. Ne smije se koristiti obuća s tvrdim đonom, npr. vibramom.

4. Upotreba magnezija nije dozvoljena, kao ni top-rope. Što se magnezija tiče, to nerijetko i nije neki nedostatak, npr. ako penjete pukotine, jer je stijena vrlo hrapava. Čak sam čuo da neki penjači treniraju tako da si naprave umjetne pukotine u koje zalijepe šmirgl (brusni) papir kako bi vježbali u autentičnim uvjetima. Koža na vanjskoj strani šake im je poput one na dlanovima. Na žalost, ništa od toga nisam sam vidio, no kad je riječ o Česima to ne bi bilo skroz čudno.

5. Svi klinovi koji postoje u smjerovima mogu se zabiti samo pri prvenstvenom usponu odozdo. Smjer se ne smije prvo opremiti odozgo a zatim ispenjati. Rezultat svega toga jest, budući da su stijene uglavnom teške, taj da klinove nije lako zabiti, te oni veoma rijetko stoje na minimalnom dozvoljenom razmaku od 4 m. Najčešće ih nađete na međusobnoj udaljenosti od 8 do 10 m, a ako smjer ide po pukotini tada, u pravilu, postoji samo jedan klin u sredini smjera. Ostalo moraju učiniti čvorovi. Isto tako, klinova nema u smjerovima lakšim od V+ ili VI.

Brumla sredjuje jednu "osmicu"Postoje još neka pravila, no za ovu priliku ona nisu toliko interesantna. Važnije je reći čemu služe sva ta pravila koja nimalo ne pomažu sigurnom penjanju, nego čak zahtijevaju vratolomije. Već spomenuta krhkost pješčane stijene i masovnost penjanja su, kako kažu Česi, glavni razlozi za sve to. Dakle, metalne naprave, vibram i penjanje po mokrom ubrzo bi uništile stijenu. A što se tiče top-rope-a, stavljanja fiksnih klinova na manje razmake i opremanja smjerova odozgo, oni bi omogućili mnogo većem broju ljudi da sigurno penje. Međutim, cilj tih pravila jest da penju samo oni koji se to usude pod opisanim, pomalo neugodnim uvjetima, kako bi se stijena sačuvala od uništenja. Parafraza jedne poznate nam parole dobro opisuje kako se razmišlja u Češkoj: "Stijena je naša najveća vrijednost."

Da je s razlozima tako nekako potvrđuje i činjenica da u vapnencu stvari stoje drugačije. Tamo se međuosiguranja postavljaju na način kao što bismo i mi ovdje to učinili, tj. koriste se spitovi i sva ostala metalna menažerija i to na Bogu ugodnim razmacima. Tek tu i tamo je neki smjer u vapnencu slabo osiguran, što je vjerojatno djelo nekog ovisnika o tradiciji. Ukratko, sve to doprinosi popularnosti, te je tamo stijena zbog velike posjećenosti poprilično masna.

Nedavno sam imao priliku nešto duže boraviti u Češkoj, pa mogu donekle dopuniti ono što se u Hrvatskoj znalo o penjačkom životu tih krajeva. Naravno, uz dopune mogu i reći što se tamo i promijenilo. točnije rečeno, govorio bih samo o onom što je vezano za prašku penjačku scenu, budući da o tome kako stvari stoje u drugim krajevima Češke znam tek toliko da je Moravska nešto prednjačila u podizanju umjetnih stijena, te da se njihov najbolji penjački časopis Montana upravo tamo izdaje. Dakle, moguće je da bih u Brnu ili Ostravi stekao drugačije dojmove negoli u Pragu.

Prema rekla-kazala informacijama koje sam dobio, Prag ima 40-tak penjačkih klubova. Na žalost, nisam uspio doći ni u jedan od njih na sastanak da bih vidio kako funkcionira organizacija. To se nije desilo zbog moje lijenosti već zato što nije bilo lako pronaći takav klub. Ljudi koje sam upoznao rekli su mi da njihovi klubovi ili uopće nemaju sastanke ili se sastaju tek povremeno, i to najviše zato da odigraju neku nogometnu tekmu. A ako je njihov klub i održavao sastanke oni na njih uglavnom nisu išli. Sve u svemu, čini mi se da dobar dio čeških penjača ima manju potrebu za organizacijom nego što to imamo mi, jer uglavnom koriste svoju privatnu opremu, a i druge za penjača važnije stvari organizirane su vaninstitucionalno. Tako su, na primjer, dvije od četiri praške umjetne stijene privatne, a i gotovo cijelo planinarsko izdavaštvo funkcionira na isti način. Sve ovo očito umanjuje potrebu da se bude vezan za neki klub.

Ipak, makar i ta brojka od 40-tak klubova i ne bila tako važna, penjača ima poprilično mnogo. To se da vidjeti ne samo po gužvi koja za sunčanog vikenda nastaje na obližnjim penjalištima, već i po tome što se mnogi praški penjači međusobno ne poznaju, čak ni iz viđenja. Tako nešto trenutno se teško može zamisliti u Zagrebu, Splitu ili Rijeci. Uostalom, teško da bi se isplatilo privatno držati 12m visoku i 30m široku umjetnu stijenu kada popriličan broj ljudi ne bi penjao. Tek uzgred mogu spomenuti još neke podatke o njoj koji bi mogli biti zanimljivi: stijena je reljefna i cijela prevjesna, ima najmanje petnaestak smjerova, a može se cijela priječiti; dvosatno penjanje stoji 2 DEM, svi kompleti su stalno postavljeni, a čak nije potrebno ni ponijeti uže, magnezij, niti pojas jer se sve to može jeftino unajmiti (unajmljivanje užeta je 1 DEM). Dakle, trebaju vam samo vlastite penjačice i dosta snage.

Miša na većoj stijeni u Prokopskim udolimaOstale tri umjetne stijene nisu ni izbliza tako zanimljive: to su prevjesi visoki od 4m do 7m, s oprimcima u svakoj rupi. Ukratko, stijene su tipa one u Malešnici, samo slabije. Prag ima i dva penjališta na prirodnoj stijeni, Divoku Šarku i Prokopske udoli. Prvo je penjalište "za djecu": stijena je prilično razlomljena tako da nema kompaktnih blokova viših od pet-šest metara, a ni teškoće ne prelaze VI stupanj. U Prokopskim udolima nalaze se dvije 30-metarske stijene slične Gorskom Zrcalu, samo su od njega nešto položenije. Ima petnaestak smjerova, a teškoće su od VI do IX. Stijena je čvrsta i dobro opremljena. Jedinu nezgodu čini vlak koji prolazi na metar i pol od manje stijene, te onaj tko dolje osigurava treba dosta pažljiv ako nema u planu postati pašteta. Inače, takav okoliš penjališta nije nikakva rijetkost. Cijela je Češka toliko urbanizirana da je teško pronaći vidikovac s kojega se ne bi vidio poneki tvornički dimnjak, željeznica ili cesta. Takvo stanje stvari još je jedan od razloga za razna druga ograničenja, poput onih o zabrani kampiranja i bivakiranja, te kretanja izvan uređenih staza. Mnoge su zanimljive stijene nedostupne zbog zaštite biljnih i životinjskih vrsta. Sama penjališta su jako nalik našim parkovima: staze su odmah ispod stijena, uređene su i njima prolazi mnoštvo šetača, biciklista, a negdje i jahača. Ima i nešto utješno: zbog sveprisutnih prometnica lako je doći do bilo kojeg penjališta, čak i ako ne raspolažete vlastitim prijevozom.

Vratimo se ipak u Prag. U njemu postoje četiri dobro opskrbljena alpinistička dućana, ne računajući dvije robne kuće - koje također imaju odjeljke s penjačkim potrepštinama. Nabaviti se može gotovo sve, a roba je i češka i zapadna. Domaća je roba jeftina no, naravno, i manje kvalitetna, te se sve slabije prodaje budući da standard u zemlji raste. Tako su češki i ruski karabineri i gojzerice potpuno iščezli, dok se domaća užeta još donekle drže, baš kao i penjačice. Dobru prođu imaju umjetni grifovi kao i ono što je izrađeno od tkanine, poput ruksaka, vreća za spavanje, fleece-va i sl. Cijene zapadnih proizvoda jednake su kao u Italiji i Austriji ili neznatno više. Ukupno uzevši, teško da ćemo u budućnosti viđati mnogo čeških penjača na kakve smo bili navikli, naime slabo odjevenih i opremljenih, koji su često bili u iskušenju da nekog «olakšaju» za pokoji karabiner.

Isto tako, prošla su vremena kad su se češki penjači morali pomučiti da dođu do zapadnih, prestižnih penjališta. Danas Pražani sve rjeđe odlaze čak i do nekih vlastitih pješčenjaka, budući da im je npr. Frankenjura jednako daleko. Onamo idu, razumije se, preko vikenda, dok ljetni odmor koriste u Verdonu, Biouxu, Dolomitima ili čak Americi. Od hrvatskih im je krajeva poznata jedino Paklenica, za koju se stalno raspituju. Osp je drugo najbliže nam mjesto za koje dobro znaju. Ako vam se čini da su nas preskočili, da mnogo putuju, utješite se činjenicom da su praški penjači mnogo veći lokalci od zagrebačkih. Uglavnom posjećuju par najbližih penjališta i teško ih je nagovoriti da odu malo dalje. U godinu dana uspio sam posjetiti neke stijene koje mnogi od mojih čeških prijatelja nisu nijednom pohodili. Radi se o dosta poznatim penjalištima i, da stvar bude čudnija, svega 150 km udaljenim od Praga. Tek ljeti im mašta malo proradi.

Manja stijena u Prokopskim udolimaJedino je stanje s literaturom najvjerojatnije isto kao što je i bilo, tj. dobro. Sva zanimljiva područja Češke pokrivena su dobrim turističkim kartama, a isto je i s penjalištima. Postoje mnogi dobri i jeftini penjački vodiči koji se mogu kupiti praktički svugdje gdje biste to mogli očekivati: dakle, ne samo u praškim alpinističkim dućanima i knjižarama nego i u kioscima i birtijama u blizini penjališta. Osim svojih područja, literaturom pokrivaju i poznata svetilišta svjetskog alpinizma poput Tre Cime, Frankenjure i sl. Od publikacija vrijedi još spomenuti solidan Časopis Montana, te razne monografije, penjačke priručnike i sl.

Time smo više-manje završili šetnju praškom penjačkom scenom i onim što je uz nju vezano. Mogu još spomenuti da su neka od spomenutih penjačkih pravila počela odumirati. To najviše važi za upotrebu magnezija i top-rope-a koji su danas rašireni kao i kod nas, s tom razlikom da svaka njihova penjačka družina mora imati barem jednog odvažnog i sposobnog člana koji se usudi penjati kao prvi u slabo osiguranim pješčenjacima. Naime, kako se radi o tornjevima nemoguće je postaviti smjer "odozgo", a nije niti lako naći laganu smjer kojom bi se moglo popesti na vrh tornja. To ipak ne znači puno više od toga da je mnogo njihovih penjača kadro penjati sedmice i osmice, koje su u pješčenjacima prevladavajuće ocjene. Koliko znam, najteži smjerovi su im X-, a za njih je spremno tek nekoliko ljudi (saznao sam imena nekih njihovih `superstarova` kao npr. Marek Havlik, Tomas Čada, Barbara Stranska; možda nam jednom postanu i dosta poznati). To, čini mi se, objašnjava ono što su mnogi primijetili, naime da Česi nisu postigli veće uspjehe u svjetskom kupu.

Ovdje sam dao samo sumarne informacije. Ako se netko odluči za penjanje u Češkoj, detaljnije podatke o tome kako pronaći pojedina mjesta može dobiti od mene osobno. Ahoj.

Neven Petrović, 1995.




created by: neven @ 2003-08-20 00:51:36 / updated by: neven @ 2003-08-26 00:38:54