Fotografski kutak: slike s penjanja.

Penje: Marko Dukši
Smjer: Stüdlgrat, III,A0/II-III, 500m
Foto: Hrvoje Jenei, 09/2007

Učitaj iduću fotografiju ...
AO HPD Željezničar
Povijest odsjeka
Alpinistička škola
Alpinistički i sportski smjerovi u Hrvatskoj
Knjižnica odsjeka
Ekspedicije, putovanja, izleti
Penjanje u suhoj stijeni

Penjanje u snijegu i ledu

Ekspedicije

Visokogorstvo

Novosti
Linkovi

Novosti
Marko Rožman, druženje pod zvijezdama, 24.5.2017.
Prvi izlet zimske alpinističke škole - Mlačca
Ledena masovka u Kranjsku goru
Oslobađanje Kosova i Zadra
Mladi škripavac

Upozorenje

Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više


RSS Feed

RSS je tehnologija koja omogućuje jednostavan način za automatsko preuzimanje informacija sa web stranica koje vam se sviđaju. više


Kontakt

AO HPD Željezničar
Trnjanska cesta 5b/I
HR-10000 Zagreb
info@aozeljeznicar.hr

Mađarska, 1996. i kasnije

 MAGYARORSZAG SZIKLAIN

 U ono doba godine kad zdrav razum svakome govori da iz Zagreba ode prema jugu i  spere sa sebe znoj u Jadranskoj bari, mi smo se odlučili za suprotan smjer i otišli u Mađarsku (bijaše to 28-30.07.1996.). No, nije to bio jedini grijeh protiv pameti što smo ga počinili. Naša najveća greška bila je u tome što smo tamo otišli penjati a ne u šoping ili u posjetu topless barovima. Iskušenje se pojavilo kada smo pregledali pristojno napravljen penjački vodič za tu zemlju paprikaša koji je onda podjario strast za penjanjem. Osim toga, valjda nas je zanijela i misao da ćemo biti prvi Zagrepčani koji su s tom namjerom pristupili u središnji dio dna bivšeg Panonskog mora. Odnosno, skoro prvi. Pravda nalaže da spomenemo jedinog našeg sunarodnjaka koji se tamo našao po istom poslu, samo cijelo desetljeće prije: Nino Kurtalj je 1984. godine (možda čak i malo ranije) bio u Mađarskoj na nekakvom takmičenju u brzom penjanju - zbog čega je i zaslužio nadimak "Geza", po kojem ga mlađi alpinistički naraštaji jedino i znaju. Da li će krsna imena Sandre, Hrvoja, Tomice i pisca ovih redaka također biti istisnuta zbog istog razloga, tek trebamo vidjeti.

Bouldering, Francia BanyaNo, da započnemo priču o našim lutanjima. Krenuli smo od njihove, a nekad i naše, prijestolnice - Budimpešte - i tamo prvo razgledali dućane s penjačkom opremom. U gradu ih je tri, a dva od njih se bez ikakve ograde mogu ocijeniti kao odlična. Oprema koju prodaju većim je dijelom zapadnog porijekla i jednake je cijene ili možda nešto skuplja nego u Ljubljani, Trstu i Grazu. Ima tamo i nešto robe koja je mađarskih ruku djelo, o kojoj vrijedi ponešto reći: to su uglavnom odjevni predmeti poput hlača, jakni, pulovera, rukavica, kapa i sl. od polarteca i gorotexa. Možda i nisu savršenog dizajna, ali ipak izgledaju dovoljno dobro. Iznad svega ih preporučuje cijena: od detalja se sjećam samo toga da je jakna od polarteca 300 koštala manje od 100 DEM. Osim toga, tamo je bilo zgodno jer smo i mi njima mogli nešto prodati, naime hrpu Čujinih vodiča za Hrvatsku. Ako sretnete nekog Pištu, Šandora ili Gabora kako troši naše stijene, znat ćete što ih je inspiriralo. U Budimpešti se još mogu preporučiti restorani. Vjerojatno zbog skupoće već dugo niste pristojno jeli u zagrebačkim birtijama, no tamo to ne trebate propustiti. Cijena dobrog ručka, po osobi, u pristojnom restoranu je 10 DEM. A ni noćenje nije problem. Pronašli smo solidan hotel u kojem se može spavati za 25 DEM po glavi posjetitelja, što i nije tako puno. A još je važnije to da se u njega može lako prošvercati još ponetko. Sobe imaju i kuhinju. A ako vam je to skupo, postoje hosteli.

Znam, nestrpljivi ste i želite već nešto ćuti i o penjanju. Onda, krenimo! Na vašu sreću ne treba ići daleko jer se i u samoj Budimpešti prsti mogu ugrijati na taj način. Stijene su razbacane po brežuljcima oko grada, a mi smo posjetili tri. I te se zovu: Kecske Hegy, Oroszlan Sziklak i Francia Banya. Ilustracije radi recimo da bismo i mi imali takva penjališta kada bi se, na primjer, u Maksimiru našao pokoji veći kamen. No, nije sigurno trebamo li zavidjeti Mađarima: te su stijene blago krušljive i izgledaju kao napušteni kamenolomi, što vjerojatno i jesu. Zbog (ne)kvalitete stijene osigurava se isključivo na top-rope. Ekonomično? Trebalo bi biti jer se štedi na spitovima za međuosiguranja, no za Mađare ni takva ušteda nije dovoljna. Na najvećoj od tih stijena tek su se minimalno potrudili oko izrade sidrišta. Naime, dvije trećine te dosta široke stijene pokrivene su tek s dvije sajle na vrhu. A nema niti prikladnog drveća u blizini. Tako morate biti spremni na poveći njihaj (>5m.) ako padnete, što se lako desi jer su smjerovi teški. Ipak jako, jako masni oprimci pokazuju da domoroce kvaliteta stijene i osiguranja baš i ne diraju previše.

Osim spomenutih mjestašca u Budimpešti posjetili smo još dva penjališta: Strazsa Hegy negdje na brežuljcima Pilisa i Tardosbanyu u području Gerecse. Oba su, prema opisima iz našeg vodiča, dosta obećavala s obzirom na broj, visinu i težinu smjerova. Međutim, prvo od njih (baš je tu bio i naš Geza) bilo je potpuno razočaranje. Stijene je također nosila mnoge znakove miniranja, bila je poprilično razlomljena i ne previše visoka. Avantura se završila tako da smo došli, vidjeli je i pobjegli prema drugo spomenutom penjalištu koje je bilo nahvaljeno (i u vodiču, i od strane Huna-penjača, koje smo sreli) kao apsolutno najbolje u Mađarskoj.

zagrijavanje u TardosbanyiDakle, krenuli smo u Tardosbanyu nadajući se da ćemo tamo ipak naći opravdanje za odabir cilja našeg putovanja. Usput smo se divili ogromnom Dunavu uz kojeg smo se vozili, te čarobnom zalasku sunca. Ugođaj su dopunjavali glas i gitara pokojnika Cobaina. Da, stvarno smo bili puni vjere da ćemo konačno naći nešto penjački vrijedno. Osjećaj naše snage dodatno je pojačavalo i to što smo se neobično lako snalazili po malim, lokalnim cestama unatoč Hrvojevoj energičnoj vožnji. Cijela ta egzaltacija držala nas je do pred sam cilj i tada se počela polako istapati. Naime, našli smo sve orijentacijske točke koje je vodič navodio ali stijene nigdje nije bilo. Došli smo do velikog kamenoloma, lutali po njemu, ispitivali tamošnjeg čuvara i inženjera, pokazivali im vodič, isprobavali svoje pantomimičarske sposobnosti, ali ništa. Vrtjeli smo se ovamo i onamo, ali opet ništa. Sve više nas je opsjedao nemoćni bijes koji bi sigurno i trijumfirao da se odnekud iz mraka nisu pojavili lokalci i Tomicu jednostavno odvukli u svoj autobus, te ga iskrcali 100 m od penjališta. Tako smo konačno ugledali naš cilj, no penjanje smo morali odgoditi za idući dan jer je već bila noć. Oprostite na ovoj podužoj pripovijesti. Njena svrha jest da vam dočara kako je to penjalište uistinu jako teško pronaći bez nečije pomoći. A nju stranac ne može lako očekivati budući da tamošnji Aboridžini baš i ne znaju druge načine mumljanja osim svojeg.

Konačno možemo reći i koju o penjanju u Tardosbanyi. Ovo je penjalište, kao i ostala koja smo vidjeli, nekad bilo kamenolom (tu se vadio mramor). No, stijene ipak nisu loše kvalitete. Najviša od njih visoka je 25 m i odlikuje se impresivnom okomicom. Smjerova ima mnogo, no ta je količina dobivena nauštrb logičnosti - kao npr. u Armeškom. Osiguranje je više napravljeno po češkom uzoru nego po našem, a čitatelji ČMA-a sigurno su već naučili da to znači spit na svakih sedam-osam metara. Tako je bar bilo u lijepoj pukotini koje smo se latili, koja je na glavnom mjestu dobra sedmica. Oprimci su, naravno, dosta masni što vam povećava uživanje pri penjanju kada pogledom tražite posljednje međuosiguranje pod sobom. Dobro, neću se više žaliti. Jer, kada bi to mjestašce bilo 100 km od Zagreba sigurno bi se isplatilo posjetiti ga, no ovako to baš i nije slučaj.

A takav može biti i najpovoljniji zaključak o isplativosti penjačkog posjeta Mađarskoj. Zapravo, oprezan bi vam um rekao da je tamo bolje ići kupovati sir, kobasice, senf i ine pikanterije, kao sav normalan svijet, negoli penjati. No, ako vas put nanese u Budimpeštu na nekoliko dana, ponesite osnovne rekvizite i malo se rekreirajte na stijenama u lokalnom parku. To može biti prva korist; druga korist, i to za sve nas, može se pojaviti ako se udružite s mađarskim penjačkim djelatnicima i posjetite neka mjesta koja mi nismo vidjeli, te o tome nešto negdje i napišete. Možda se tada i zaključak promjeni, te se usput čuje i koji glas o penjačkim uspjesima koje mi nismo uknjižili.

                                                                                    Petöfi Körömvirag[1]

 Dodatak iz 2003. godine.

 Mađarske sam penjačke terene, otkad je napisan gornji članak, imao prilike posjetiti još mnogo puta. Međutim, iz raznoraznih mi se razloga o tome više nije dalo pisati. Ali je sad ipak iskrsnula dobra prilika da dodam još nekoliko napomena.

veliki srop u VertiguKao prvo, krajnji zaključak do kojeg smo tada došli svakako i dalje stoji: jedino radi penjanja onamo se ne isplati dolaziti. Kasnije me u Mađarsku više nije dovodila želja za grebanjem po stijeni već sasvim drugi poslovi. Ali sam, ipak, sa sobom uvijek nosio i opremu, te tako dalje upoznavao penjačke mogućnosti te zemlje (a i popravljao raspoloženje). Što se Budimpešte tiče, ondje sam posjetio baš sve alpinističke dućane, penjališta i umjetne stijene. Tih trgovina sada ima znatno više nego ranije: čak 8. Veće od njih odlično su opskrbljene i bez najmanje dvojbe preporučujem njihov obilazak. Otkad je uveden euro, vjerojatno se više nigdje u bližoj nam okolici ne može kupiti tako solidna oprema - u njenu sam se kvalitetu osobno uvjerio, i to mnogo puta - za tako mali novac. Tu prvenstveno imam na umu robu mađarskih, čeških, slovačkih i poljskih proizvođača. I dalje se, naravno, uglavnom radi o odjevnim predmetima i kamp opremi ali u igru polako ulaze i pojasevi, penjačice, frendovi. Od prirodnih stijena na području grada valja još spomenuti kameni most, zvan Kokapu, na kojem se mogu penjati odlični stropovi – a sve na metar i pol od zemlje! Ocjene smjerova protežu se od 7+ do 10+. Ali najviše se, svakako, dade pričati o tamošnjim umjetnim stijenama. U zlatno su doba tamo imali 4 boldera (Excelsior, Skala, Budakeszy, Vertigo) i 4 velike stijene, od kojih je svaka bila viša od 10 metara (Klebi, Rakosliget, Vertigo, K2). Svi su bolderi, osim posljednjeg[2], još i danas u upotrebi. No, velike su stijene gotovo nestale. Naime, prve dvije i dalje postoje ali su poluzatvorenog tipa budući da se nalaze u školskim dvoranama u koje se najčešće ne može ući. Posljednje su dvije bile potpuno komercijalnog tipa, te naširoko poznate i omiljene, ali je jedna od njih morala biti srušena (tamo je izgrađen nekakav TESCO) dok je druga izgorjela. To je svakako šteta i za zagrebačke penjače koji su počeli dolaziti na tamošnja takmičenja (ali i treninge) i postizati odlične rezultate (Marko Rožman bio je «isprašio» Hune čak nekoliko puta!).

boldering u SzentbekkalliŠto se lokacija van Bludimpešte (grad zaslužuje takvo preimenovanje)[3] tiče, i tu mogu ponešto dodati. Južno od grada postoje barem dva jako zgodna mjesta za boldering. Bliže od njih zove se Pazmand i nalazi se kraj jezera Velence, dok je drugo, Szentbekkalla, na sjevernoj obali Balatona. Stijene su vulkanskog porijekla i dosta zgodnih oblika, visine do 8 metara, te smještene u oku ugodnom krajoliku. Na jugu Mađarske pohodih još i Tettye, penjalište koje se nalazi nedaleko od centra Pecsi (Pečuha), ali se tamo nisam oprobao. Međutim, o njemu bi nešto više mogli reći slavonski penjači koji ga, načulo se, ponekad posjećuju. Moj dojam jest da nije loše. Sjeverno od Pešte posjetio sam Oszoly, najstarije mađarsko penjalište. Nalazi se iznad veoma živopisnog sela Csobanke. U najvišem dijelu stijena ima oko 30 m i kamen je solidne kvalitete. Koji sat hoda od tog mjestašca smješten je Ezust-Hegy, bivši kamenolom u kojem sada spas nalaze okorjeli bolderaši. Osobno ga ne bih preporučio. U zapadnom sam dijelu Mađarske pohodio relativno podnošljivu stijenu Vargesztes kraj Tatabanye, dok sam na istoku zemlje uhvatio priliku za dva-tri penjališta u nacionalnom parku Bukk. Tamo se nalaze najviše mađarske stijene. Jedna od impozantnijih jest Hamor, nedaleko od Miskolca (otprilike 200 km od Pešte). Visoka je oko 50 metara i upotrebljiva i ljeti i zimi – ali ne onako kao što su to naše primorske stijene. Mađari, naime, kad se ukaže stric-vujc po toj stijeni puste vodu i mole je da se smrzne. Tako, uz malko sreće, dobiju sasvim pristojan, gotovo okomit, umjetni slap po kojem se nemilosrdno veru. To je jedino mjesto gdje naši najbolji susjedi na svom terenu mogu upražnjavati penjanje u ledu. I zato ga redovno održavaju, paze i lickaju. Penjanje se naplaćuje - oko 4 eura po danu. A postavili su i 3 velika reflektora, pa se penjati može i noću. I bome raja to voli. Za vrijeme mog posjeta ondje je bilo 20-tak ljudi - a rekoše da je to manje nego što je uobičajeno - koji su se gurali da dođu na red na jednom od tri uzeta, postavljenih odozgo. Kako, kao i svugdje, organizacija i nije najsjajnija, može vam se desiti da na penjanje čekate satima i pritom se pošteno smrznete. No, bar se u okolici nudi dobro, jeftino kuhano vino i dade se posjetiti jedan zgodan dvorac (Lillafured).

I to bi bilo sve, narode. Sziasztok!

P.S.   Eto, obzirom da ste me spomenuli, da kazem što sam radio u Mađarskoj oko 1984. Bilo je to takmičenje u brzom penjanju, nešto što u to doba nije bilo poznato na ovim prostorima, ali inače uobičajeno u Istočnom bloku. Imao sam drugo vrijeme po usponu, no bodovao se i absail što nisam znao tako da sam na kraju bio negdje iza 5 mjesta. Ni to nije bilo loše. Tako se u stvari dogodilo nadimak "Geza brzi penjač", kasnije samo "Geza".   Pozdrav svima koji vjeruju da su stijene tu da bi ih se penjalo.   Nino Kurtalj

[1] Ovo mi je uistinu pravo ime, samo što je prevedeno na mađarski i to od strane pouzdanog prevoditelja.

[2] Taj je, međutim, dobio više nego dostojnu zamjenu u Bolder klubu koji se nalazi tik do najveće Mountexove trgovine u blizini Lehel tera (stanica metroa). Stijena je u potpunosti reljefna. Svakako posjetiti!

[3] Kad to kažem imam na umu razne festivale pornografije, gomilu noćnih klubova, vojske prostitutki što krstare centrom grada, te derneke u kupki Rudas.




created by: neven @ 2003-09-04 00:26:12 / updated by: neven @ 2004-06-11 12:39:40