Fotografski kutak: slike s penjanja.

na slici: Martina i Vlado, na vrhu Male Mojstrovke
foto: Iva Kaštela, 02/2007

Učitaj iduću fotografiju ...
AO HPD Željezničar
Povijest odsjeka
Alpinistička škola
Alpinistički i sportski smjerovi u Hrvatskoj
Klek

Velebit

Okić

Paklenica

Vela draga

Kalnik

Sisol

Biokovo

Ledolomstvo u Hrvata (i malo šire)

Stijene iznad Bribira

Omiš

Popis prvenstvenih smjerova AOŽ - neautorizirana kronika

Knjižnica odsjeka
Ekspedicije, putovanja, izleti
Novosti
Linkovi

Novosti
Marko Rožman, druženje pod zvijezdama, 24.5.2017.
Prvi izlet zimske alpinističke škole - Mlačca
Ledena masovka u Kranjsku goru
Oslobađanje Kosova i Zadra
Mladi škripavac

Upozorenje

Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više


RSS Feed

RSS je tehnologija koja omogućuje jednostavan način za automatsko preuzimanje informacija sa web stranica koje vam se sviđaju. više


Kontakt

AO HPD Željezničar
Trnjanska cesta 5b/I
HR-10000 Zagreb
info@aozeljeznicar.hr

Stijene iznad Bribira

  Izvježbanom oku, na spuštanju s Učke, teško može promaći stjenovita barijera, tamo negdje na rubu horizonta, na istoku. Par zavoja kasnije, kut gledanja se promijeni i kamen barijera nestaje, kao u nekoj čaroliji.

  I kako to obično biva, daleko od oka, daleko od srca, i naše misli uvijek lete nekoj tamo Paklenici, Kleku, Alpama ovim i onim, a naša Trnoružica još uvijek spava. Bolji poznavatelji hrvatskog kamena mogli bi reći, da ime Trnoružica, u više pogleda odgovara barijeri iznad ceste Tribalj - Bribir. Stijene spavaju zimski san, ima dosta trnja, kamen je raznolik, a svaki posjetitelj (princ) ima priliku razdjevičiti poneku uspavanu ljepoticu, ili ju poljubiti i ostaviti.

  Pogodili ste barijera iznad Bribira je bila, barem do sada, lovište rijetkih, avanturistički orjentiranih, penjača. Usponi su se mogli prebrojiti na prste jedne ruke. A onda je uslijedila invazija bušača stijena, i broj posjeta lagano raste. Premda moram reći, da je već sama ideja, o spitanju na Tribaljskim stijenama, tako naljutila najpoznatijeg lokalnog penjača, da je on, i prije no što smo pristupili stijenama, otklonio svaku ideju da nam kaže nešto o postojećim smjerovima. Njegov partner iz tih uspona, Vlado Paušić, bio je puno susretljiviji, ali ne i korisniji. Rekao je ambijent je super, potencijala ima, a gdje smo se penjali, a ko bi se toga sjećao, uredite poneki smjer i uživajte. Mi jesmo, a nadam se da će i ostali, koji će doći iza nas isto uživati.

  Čuja je, to se mora priznati, bio puno preduzimljiviji od mene, i na jesen 2000 i neke, obavio je izvidnicu, i dobio ideje. A ja, koji sam samo pričao, da se moram tamo ići penjati? Pa očito sam bio dovoljno glasan, jer me se Čuja sjetio, kada se odlučio za akciju. Barba se podrazumijevao (ipak su to bila druga vremena, prije Jure), a po prijateljskim osnovama se u priči našao i Ćiki. Krenuli prilično na slijepo, samo s idejom, da se podijelimo u dva naveza, od kojih bi jedan navez ispenjao smjer u Tornju, a drugi navez smjer u Trapezu, a koji bi se mogli povezati u jedan, jako dugački, smjer. Na kavi smo se podijelili, Ćiki i Robert kao jedan navez, u Trapez, a ja ću za Čujom, drito po sredini Tornja. Kako sam se dovukao na vrh Tornja, to je posebna priča, ali ovdje nije ni bitna. Čuja je poveo prvu dužinu bušeći u napredovanju. Malo je čistio, malo se odmorio u jednom spitu, i ispenjao. Ja sam jedva odvukao za njim, noseći ruksak s drugom bušilicom i rezervne akumulatore. S obzirom da su zimski dani kratki, da nismo baš bili brzi, a da je ravno gore bilo jako strmo, odlučili smo se za priječnicu desno na brid, na lakši teren. Ispalo je da smo zadnje dvije dužine penjali po starom smjeru, što nismo znali sve dok na početku zadnje dužine 20-tak metara od vrha tornja nismo naišli na klin. Za to vrijeme je navez Ćiki - Barba hrabro krenuo u bitku sa centralnim dijelom trapeza. Prošli su travnati ulazni dio, po dijelu s najviše kamena, te ušli u izrazitu pukotinu po sredini glavne stijene, zabušili spit, i ... naišli na klin! Deprimirani sporim napretkom i pojavom klina, odlučili su se za uzmak, i uspon na vrh tornja Ćulina. Tamo smo se dovikivanjem dogovorili da nabuše izlaznu dužinu po bridu, ne znajući još i za naš klin. Nekako nam nije baš išlo najbolje taj dan, a još je i bio nekadašnji dan armije. Uglavnom zgotovili smo smjer, kome su onda Čuja i Ćiki ispenjali prvu dužinu slobodno i ocijenili ju sa 7-, ali oprez, dečki ocjenjuju klasično, onako kao prije pojave Paola, pa je većini ponavljača detalj bio na nož, i ne znam da li je bilo uspona na pogled? Kako je smjer dobio ime, isto je interesantna priča. Dok smo se ujutro skupili kod Čuje, Sanja (za neupućene Čujina žena) nije mogla da ne da primjedbu: Kaj je oldtimeri, idete na izlet? I nakon toga naravno da smjer nije ni mogao dobiti drugo ime, iako je Dan armije još dugo prijetio. Poslije se iskazalo da je to ustvari ulazna var. Originalnog smjera u Ćulinu, a direktni izlaz na vrh tornja morat će još malo pričekati.

  Godinu ili dvije kasnije, uprkos reklamama, s moje, Barbine i Čujine strane, nitko se nije zaputio u te prostore. Valjda su te stijene preblizu, i kak to može biti tako dobro, a da se nitko od Riječana ne penje tamo? I onda se opet Klacko upustio u bogohulnu misiju. Rekao sam sam sebi: Kad su već zaspitane gornje dvije dužine brida u Ćulinu, neće biti prevelika šteta ako sada zaspitam i donje dvije dužine. Znao sam da riskiram prvo mjesto u crnoj knjizi grijeha Stanka Gilića, ali kad nije htio dati nikakve podatke, a o njegovom odgovoru putem maila ne bih htio ni pričati, zaključio sam da ništa ne gubim, a Klamaruša može dobiti jedan relativno lagan, dobro osiguran i lijep smjer. Za partnera nisam uspio naći nikog osim svoje tadašnje cure (čudo da me poslije toga nije ostavila!), a sada žene Zrinke. Uglavnom smjer smo opremili, jedino je Zrinka na kraju 3. dužine rekla, da ona ne ide dalje. Posljedica toga je da sam na vrhu stupa ostavio Petzlov Attache karabiner za absajl, koji sada krasi pojas nekog riječkog penjača, zajedno sa čokom kojg Zrinka nije uspjela izvaditi, a u absajlu smo zaboravili na njega.  Nastavit će se!


Pogledajte podstranice:

Asparagus direkt

Originalni smjer u stupu Ćulinu

Oldtimeri u stupu Ćulinu

California dreaming



created by: klacko @ 2006-11-17 09:55:46 / updated by: klacko @ 2006-12-27 15:02:24