Fotografski kutak: slike s penjanja.

penje: Gordan Dinter
smjer: Severni raz, Mala Mojstrovka, IV-, 300m
foto: Marko Dukši, 06/2005

Učitaj iduću fotografiju ...
AO HPD Željezničar
Povijest odsjeka
Alpinistička škola
Alpinistički i sportski smjerovi u Hrvatskoj
Knjižnica odsjeka
Ekspedicije, putovanja, izleti
Penjanje u suhoj stijeni

Penjanje u snijegu i ledu

Ekspedicije

Visokogorstvo

Novosti
Linkovi

Novosti
Marko Rožman, druženje pod zvijezdama, 24.5.2017.
Prvi izlet zimske alpinističke škole - Mlačca
Ledena masovka u Kranjsku goru
Oslobađanje Kosova i Zadra
Mladi škripavac

Upozorenje

Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više


RSS Feed

RSS je tehnologija koja omogućuje jednostavan način za automatsko preuzimanje informacija sa web stranica koje vam se sviđaju. više


Kontakt

AO HPD Željezničar
Trnjanska cesta 5b/I
HR-10000 Zagreb
info@aozeljeznicar.hr

Jesen u Nepalu, 1988.

piše: bozica.papes-mokos@zg.htnet.hr 

U Našim planinama, br. 9-10, 1989. (dakle, prije punih 17 godina) objavljen je prilog koji slijedi. Trekking oko Annapurni unaprijedili smo u mini-ekspediciju, jer ekspedicija daje ozbiljnost poduhvatu, kojeg trekking nema.

Objavljeni članak sam malo prekrojila, pojasnila neka događanja i prikrila dijelove u kojima se pravim važna. Proglasili smo tu avanturu psiho-fizičkom pripremom za uspon na Mt. Everest, 1989. godine.

U Zagrebu, prosinca, 2006.  

Indija…
Letjeli smo iz Zagreba u Amsterdam, a iz Amsterdama u New Delhi, nije bilo slobodnog leta iz New Delhija, organizatori leta smjestili su nas u raskošan hotel sa tko zna koliko zvjezdica… Hotel se nalazio usred grada gdje ti nakon šetnje ulicama ostane gorčina u mislima zbog siromaštva i prljavštine na koje se spotičeš svakim korakom… Bijeda življenja na ulicama ponegdje je tako sablasna, da je najbolje sve zaboraviti (ako možeš)…

Nepal: stigli smo u Kathmandu 1. listopada, 1988.
Bili smo zatečeni egzotikom Azije: vrućina, zadah mesa prekrivenog muhama, specifični mirisi, jarke boje…. Za razliku od Indijaca Nepalci nisu bili neishranjeni. I djeca su, mada šmrkava i musava, bila lijepo uhranjena i vesela.
Sa sto dolara u džepu tamo si bio bogat čovjek, pa su Nepalci mislili da su svi Europljani bogataši. Da bi se čovjek osjećao dobro u šarenom metežu najbolje je zaboraviti sve predrasude zapadnjačkog stila življenja, osobito one u vezi s osobnom i inom higijenom…

Ranko ZnidaricPodigli smo trekking dozvole u nekom simpatičnom uredu i krenuli…
Na drugom kraju grada službenice su mi, umjesto imena i prezimena u trekking dozvolu upisale mjesto rođenja. Autobusom smo se odvezli do mjesta koje se zove Dumre. Potom smo Ranko, Djuk, naš vodič Rambo i dva nosača (Kharga i Bahadur) koje smo unajmili u Kathmanduu da si olakšamo sporazumijevanje s domaćim stanovništvom. A i zato jer smo ambiciozno vukli neopisivu količinu opreme sa sobom. Na 22-dnevnom pješačenju osjetili smo na vlastitoj koži gotovo sve klime i njihove ćudi: tropsku i suptropsku gdje uspijeva riža, limuni i banane i žive majmuni , umjerene gdje ima drugog žita i jabuka, planinskih pojasa sa lijepim borovim šumama i planinskih pašnjaka gdje pase govedo jak, do viskokoplaninskog vječnog snijega i leda, pa natrag pustinjski i polupustinjski krajolik Mustanga, ponovo u tropsku Aziju gdje je u međuvremenu dozrelo žito…. Promjene krajolika djeluju na ljude, njihove crte lica, odjeću, naselja… a sve u skladu s onime što im priroda nudi (ili uskraćuje).

Sve je bilo fotogenično… Kroz nježno zelena rižina polja hitro promiču vitke žene u šarenoj odjeći, golih leđa i bosih nogu. Mnoge nose male bebe na leđima i tako obavljaju poslove…
Samo smo mi u slikovitoj tropskoj vrućini prolijevali znoj, toliko da smo pili i do osam litara raskužene tekućine dnevno. U Zagrebu su nam sponzori (TOZ, Kraš, Cedevita) dali olovke, čokoladice i bombone pa smo to dijelili djeci po selima… Dobar glas daleko se čuje, pa daš li jednom djetetu bombon začas si okruženi klincima čitavog sela… a onda ne znaš je li pametno to što radiš. Ali nisu bili nasrtljivi, a riječice su u podnožju Himalaje bile su tople pa smo se zajedno kupali u toplim riječicama.
Izdaleka se moglo nanjušiti svako oveće selo jer se i velika i mala nužda obavljala na otvorenom. U kanjonu rijeke Marsyandi vladala je džungla od rododendrona i prodorno zrikanje među tolim kamenjem, zaglušujuća buka vodopada…

Izlaskom iz kanjona krajolik se smiro i utišao, a put je prekoračio visinu od 2000 metara i klima je postala ugodna, planinska: svijetle šume bora, juniperusa i breze. Smjestili smo se u lodgu u selu Brathang čiji žitelji svoj život povode na oko 3000 m.n.v.
Odavde smo odlučili popeti se na Pisang Peak.

USPON NA PISANG PEAK (6090)
Od Brathanga do vrha Pisang Peaka razlika u nadmorskoj visini iznosi oko 3 100 metara. Penjali smo se i spuštali četiri dana.

Pisang Peak

Impresija ili slično tome: kad sjediš budan u preplitkoj snježnoj rupi na 5700 metara i između dva naleta vjetra u himalajskoj noći misliš kako ćeš se do jutra smrznuti jer nemaš opremu za bivakiranje, mogao bi se samo čuditi svojoj budalastoj glavi da nisi mlad i neiskusan. Samo smo jednu noć prespavali u Brathangu i odmah se odlučili za uspon. Naslušali smo se o sjajnim podvizima alpinista u Himalaji, pa smo mislili: «Lako ćemo mi to, to je samo trekking vrh».

1. dan: postavili smo «bazu»
Nosači su nam pomagali nositi opremu dok smo se penjali strmim livadama prema gore… No kad su se stali gomilati sivi oblaci i kad je počelo sniježiti poslali smo ih slabo odjevene na grijanje pored tople vatrice. Mi ćemo dalje sami, do nekog sedla koje je moglo biti na 4600 m.n.v. Počelo je sniježiti. Postavili smo šator na sedlu i pothladili se na rijetkome zraku. Srećom smo u blizini našli izvor, pa smo se od hladnoće i ludosti oporavljali toplim ruskim čajem. Vjetar je noću tresao šator, a pred zoru se smirio.

2. dan: prvi bivak
Ujutro se, na pozadini besprijekorno modrog neba, isticao samo strmi stožac Pisang Peaka. Vrh se na rijetkom, bistrom zraku činio nadohvat ruke, pa smo se Ranko i ja odlučili za uspon. Da bismo bili što brži uzeli smo najnužiju opremu: uže, cepin, vodu i malo hrane jer bivak nismo planirali. Penjali smo prema gore stjenovitim grebenom koji je uslijedio nakon krušljivog sipara po kojem je bilo teško hodati, pa smo jedva čekali da se dočepamo tog grebena a na grebenu je bilo još gore. Tko zna kakav smo smjer odabrali, jer teško je zamisliti da bi to bila uobičajna trekking ruta. Sitni oprimci ljuštili su se ko lisnato tijesto, a stopinke su bile dovoljne samo za vrhove nezgrapnih cipela. Penjali smo prema gore i prema dolje satima, ošamućeni visinom, suncem i vjetrom, tražeći put prema vrhu koji se nije približavao prema očekivanju. Dokopali smo se prvih snježnih padina i stavili dereze. Ne sjećam se da smo se navezali, ali s lijeva su zjapili duboki ponori. Poslije se strmina malo ublažila, ali još smo satima penjali prije nego smo stigli u podnožje grebena koji lijepo i bez zabune vodi prema vrhu. Ali nam je sunce na zalazu dalo do znanja: danas ništa od vrha! Ranko je razumno rekao da bismo se morali vratiti.

Visinska bolest: mora da se visinska bolest tada manifestirala gubitkom razumnog razmišljanja, jer sam vidjela samo prelijepe planine, okupane suncem… Nisam se željela vratiti u već mračnu dolinu i uvjeravala sam i sebe i Ranka kako su ljudi preživjeli bivak i na puno većim visinama (što je točno, no…). Ranko je morao popustiti, pa smo počeli kopati rupu u snijegu. Bila je to plitka rupa. Smjestili smo se na uže rasprostrto umjesto karimata, u neki polusjedeći položaj. Noge smo gurnuli u ruksak. Koljena jer su nam virila i bila su na udaru vjetru koji je bez zastoja brijao preko strmih padina. Prsti na nogama postajali su sve drveniji, pa sam ih micala u cipelama. Pod glavu sam podmetnula praznu čuturicu.

uspon na Pisang

3.dan: drugi bivak
Te se noći nismo smrznuli, tako da smo polusmrznuti stavili dereze, navezali se oko pasa i duboko zabijajući dršku cepina u snijeg lagano smo hvatali visinu. Malo teže smo hvatali zrak, u ritmu brojanja koraka i disanja. Petnaest koraka, pa disanje… Deset koraka, pa disanje… Osam koraka, pa disanje… To dobro ide, jer ne razmišljaš o vrhu nego samo o tome kako što lakše napraviti slijedećih osam koraka. Ako ne povraćaš i ne boli glava, ako si manje-više svjestan svega: dobro je!

Da smo bili pametniji i iskusniji uzeli bismo si vrijeme potrebno za aklimatizaciju, ali… Izbili smo na vršni greben. Vidjela sam vrh, nije se činio daleko. Hodala sam naprijed i osjetila kako se uže zateže. Ranko je naslonio glavu na cepin i zaspao. Dehidriranost, glad, iscrpljenost, utjecaj visine… Kad si zaokupljen vlastitim problemima teško je brinuti o drugim ljudima. Dva dana nismo jeli, a jučer smo popili zadnje kapi tekućine. I ja sam umorna. Čudno, ha!? Očito je da se moramo što prije spustiti, u suprotnom tko zna kako bi ovo moglo završiti. Ne sjećam se da sam na silazu nisam osjećala umor ili strah, a Ranko je iovako drijemao… Sasvim smo izgubili pojam o vremenu… Sunce je ponovo zalazilo za greben Annapurne, a mi smo još u bili u carstvu vječnoga snijega i leda. Dosegnuli smo prve sipare po mraku. Tražila sam pogodno mjesto za bivak. Našla sam dobar, dubok snijeg i skoro radosno kopala cepinom rupu za bivak. Nakon mnogih peripetija ipak smo se zavukli u kakvo-takvo sklonište pred noćnom hladnoćom i zaspali u tijesnoj rupi.. Najteže je bilo slušati nedostupnu vodu kako bezbrižno žubori negdje među stijenama…

4. dan: Djuk nije bio u šatoru, izvor nije presahnuo…
Vratit ćemo se u toplinu šatora. «Tamo će nas Djuk dočekati s vrućim čajem» mislila sam. Znači: ponovo će biti toplo, jesti ćemo i piti. Čak sam se osjećala oporavljeno nakon prospavane noći. Tražli smo put i naišli na svoje tragove od prekjučer za izlaz na sporni greben… Sa vrha grebena se, duboko pod nama, vidio šator kao neka srebrna točka na livadi. Nekim čudom je ravno prema šatoru vodio crni sipar. Da što prije stignem «kući» požurila sam: da jedem, pijem... Ali Djuk nije bio u šatoru, sišao je u Brathang, pa sam si objed morala pripremiti sama…

Otvorila sam konzervu polusmrznutih sardina i to pojela. Onda sam otišla po vodu na izvor u strahu da je presahnuo. Sve su čuturice bile prazne pa sam ih uzela sa sobom. Na izvoru sam hladne sardine zalila mrzlom vodom. Napunila sam čuturice, zavalila se u šator i na plinskom kuhalu pripremala čaj. Ranko još nije bilo na siparu, to me binulo, ali nisam imala snage ni za kakav uspon više pa sam spavala. Probudili su me glasovi kad su došli Rambo, Kharga i Rambo i u čudu gledali moje od sunca nagorjelo lice i spržene usne. Ranku ni traga. Nasipala sam vodu obogaćenu «maratonikom» u čuturicu i zamolila ih da odu pred njega. Nakon pola sata olakšanje: evo ga! Omamilo ga sunce u zavjetrini pa je spavao na toplom, crnom siparu, . Nepalski su dečki uzeli našu opremu, a ja sam bez tereta na leđima i u glavi tek sada osjetila vrtoglavicu, pa sam oteturala do prenoćišta.

Nakon ove avanture išlo je lakše.
Bili smo aklimatizirani i iskusni.
Sedam dana oporavljali smo se lunjajući slikovitom dolinom Mananga i sanjareći o usponima za koje nismo imali dozvolu.

U tim se selima odvija život koji vrijedi vidjeti i omirisati izbliza. Jakovi traže zaboravljene krumpire po poljima, na vjetru vijore molitvene zastavice, u sjećanju ti zauvijek ostane sveprisutni miris dima kojim su obavijene kuće i kućerci. Za večerom uživaš u fotogeničnosti prizora. Ljudi za stolom čupavi su, blatnjavi, šmrču… Domaćica donosi pun lonac blata iz mraka i njime premazuje peć iz koje na sve strane dimi. Kuharu sjaje oči iza blata i dima, ko žeravice… Kupili smo malo mesa: starog mršavog jarca i glodali mu prepečena rebra jer smo mislili da se moramo raznolikije hraniti ako se hoćemo popeti na još neko brdo.
Djuk nas je napustio jer je imao druge planove, a mi smo se odmarali odlazeći na samotne šetnje… Meni se, jednoga dana, nije više boravilo u Manangu pa sam krenula prema Thorung La. Prijala mi je «šetnja», suhi planinski zrak, jesenske boje, vjetar, sunce i konačno sam se osjećala slobodno. Naokolo nepregledna prostranstva divljine, ledenjaci , stijene, dugački sipari… Pogledom sam tražila moguće pristupe vrhovima planina, mada mi se nije penjalo, jer mi je mi je sada bilo jako lijepo na uhodanoj, sigurnoj stazi.

karavana u dolini Kali GandakiPredvečer sam stigla u Hotel «Pedi» zadnje prenoćište prije uspona na sedlo Thorung La (5416 m) preko kojeg se prelazi u dolinu Kali Gandaki. U zadimljenoj prostoriji «trekkeri» su napravili silnu gužvu oko ognjišta s kojeg je garava gorštakinja skidala hranu: rižu, krompir, jaja, čaj, chapati… Cijene su bile «paprene». Plavokosa, preglasna Engleskinja htjela je uvaliti nekakve kartice za mjesto u spavaonici. Sunce je zašlo i postalo je hladno. Nije mi se spavalo u «hotelu». Sišla sam na livadu pored rijeke Jargeng Khola. Ljepše je provesti noć pod zvijezdama nego se gužvati s gomilom u pretrpanoj, prljavoj spavaonici. Odabrala sam mjesto za ležaj, rasprostrla karimat i vreću za spavanje. Još nije bilo sasvim mračno, ali navukli su se oblaci i iz njih je bešumno pala pokoja pahuljica snijega. Iz udaljenih šatora čuo se smijeh: organizirani trekking uključuje i to: sitne, smeđe spodobe hitro posluju oko šatora, donose drva, raspiruju vatru, poslužuju hranu i spremne su udovoljiti svakoj želji bogatih turista.

USPON NA THOPRUNG PEAK (6000)

1.dan: izviđanje
Ujutro sam stresla bijelu koru mraza sa vreće, sačekala da sunce podgrije zrak i otišla prema sedlu. Željela sam pronaći još neki vrh na koji ćemo se Ranko i ja moći brzo popeti. Tu je sve pusto, samo kamen, snijeg, led, tek pokoji osušeni busen trave. Naš sljedeći cilj bit će Thorung Peak. Vrh je to koji se, kao što mu ime kaže, diže iznad sedla Thorung La.

2. dan: zezancija i postavljanje šatora na mjesečini
Kako nismo imali dozvolu za uspon (mada možda i nije trebala) odlučili smo se prošvercati tako da krenemo kasno popodne. Tada je sedlo pusto, a svi su trekking hodači na svojim odredištima. Prespavat ćemo u šatorčiću na širokom platou na 5800 m, pa nam do vrha ostaje samo 200 metara visinske razlike. Sve to možemo obaviti rano ujutro, vratiti se u šator i popodne se spustiti u dolinu, sasvim dolje, gdje ćemo konačno uživati. S našim Nepalcima smo se zezali i slikali za Kraš i Cedevitu na usponu prema sedlu čitavo okopodne i dogovorili da ćemo se naći u Muktinathu (3749 m), lijepom naselju, svetištu.

Uspon je u početku bio teži nego smo očekivali, bilo je strmo, pršić, a ispod mješavina «trulog» snijega i leda koje zubi dereza nisu baš najsigurnije hvatali. No malo «frke» dalo je usponu draž, pa nismo primijetili da nas zebu prsti na nogama i da sjeverni vjetar probija kroz debele naslage odjeće sve dok nismo stigli na položeniji teren. Sunce je u međuvremenu zašlo, a na svijetlom još nebu pojavio se puni mjesec. Uskoro je svom snagom obasjavao planinu… Da nije vladala sibirska hladnoća mislili bi da smo izašli iz ovoga života. Hladnu himalajski noć proveli smo u zgužvanom šatorčiću, u toplim vrećama, a kuhalo je pripremalo toplu tekućinu. Ni to nije bilo lako jer je trebalo prevladati neodoljivu želju za snom, topiti snijeg, vratiti tekućinu dehidriranim stanicama. Najteže je ne zaspati kad ti se spava. Ranka je mučio kašalj pa sam mu nudila bombone, jer to uvijek pomaže kod suhog kašlja.

3. dan: uspon i silaz
Vrijeme nam je te jeseni zaista išlo na ruku jer je nebo bilo pretjerano vedro. Narednog jutra zabezeknula me ljepota prizora. Posvuda šest i sedamtisućnjaci…. Na putu prema vrhu birala sam smjer uspona tako da promašim ledenječku pukotinu koja je zijevala na prelazu platoa u strminu (ako se kojim slučajem okliznem)… Uspon je bio lagan, mi aklimatizirani, i kad smo dosegnuli najvišu točku koja je zapravo bila prostrana snježna ploha zadovoljstvo se miješalo s razočarenjem. Naime Thorung Peak je u sjeni 400 m višeg Khatung Kanga na čiji vrh bi se nama tada, s te strane bilo teško popeti… Posvuda su se vidjele stotine neispenjanih vrhova, oštri stjenoviti grebeni, ledenjaci, ledenjačke puukotine, morene, dugački sjajni sipari i lanac Annapurni…
Sišli smo, spustili se do šatora i nevoljko napustili ovo mjesto jer smo se vraćali u tzv. civilizaciju. Rambo i ekipa bili su iznenađeni našim brzim povratkom, pa smo se napili čanga.

Povratak kroz Kali Gandaki do Pokhare
Povratak je trajao šest dana kroz jednu od najdubljih dolina na svijetu. Daulagiri ju omeđuje s jedne, a Annapurne s druge strane.

tipicni pejsaz pokrajine MustangPriroda je u izvorišnom toku rijeke prvo lijepa i mirna, stada ovaca pasla su po terasama. Kad smo se spustili u srednji tok doživjeli smo pješčanu oluju. Vjetar puše i puni ti pijeskom usta, oči, uši i sve dostupne dijelove tijela…
Zapravo je svaka dionica puta, svako naselje, svaki lodge, kao i svaka karavana kojom se prenose osnovne namirnice iz tropskih u planinske predjele i obrnuto… i svi ljudi na putu priča su za sebe.
Čini se da smo i mi bili takvi. Prešla sam preko sumnjivog, impoviziranog mosta iznad pjeneće bujice. S visine sam gledala turiste koji su drhturili od straha i baš kad sam pomislila kako sam hrabra, snažna i pametna zviznuo me kamen u glavu. Zujeću glavu pokrila sam šakom, gomila me ukočeno gledala, a meni je krv curila kroz prste. Dotrčao je Rambo upomoć i stavio još, za svaki slučaj, i svoju prljavu šaku na ranu. Ranko je sačuvao prisebnost. «Mala rana, puno krvi» - ocijenio je stručno. Stavili su neku gazu na bezazlenu ranicu i preko nje mrežu. Ranko je izjavio da mi baš dobro stoji.

Na kraju pješačenja stigli smo u Pokharu, gradić nastao na obali velikog jezera i razgledali mjesto. Bili smo zatečena snošljivošću stanovnika prema životinjama, jer kad bi se dvorištem prošetao mali glodavac svi su došli gledati i smijali se kao djeca. Nisu znali da je glodavac štetnik.
U jedan restoran sa niskim stropom, na primjer, naselili su se lastavice. Savile su gnijezda pod stropnim gredama, slobodno ulijetala i izlijetale kroz vrata i prozore, donosile potomcima hranu, cvrkutale i kenjkale. Vlasnica je stavila kartončiće pod gnijezda, ali ptice su nemirne i imaju brzu probavu… Neki su bijelci prigovarali, no vlasnica im je odmah dala do znanja da će radije ostati bez gostiju nego otjerati ptičice.

Nabasali smo i na muzej, te dobili informaciju o projektu za zaštitu prirode čitavog područja Annapurne: zbog šteta koje prirodi i ljudima nanosi masovni turizam. Na kraju edukacijsko-informativnog letka pisalo je:

Nepal is here to change you, not for you to change Nepal.

Često smo, čak i žestoko, raspravljali o tome treba li Nepal ostati takav kakav jest ili bi se život i tamo morao osuvremeniti… kao da smo na to mogli utjecati, a i mišljenja su nam bila podijeljena.  

Foto galerija: http://picasaweb.google.com/aozeljeznicar/AnnapurnaTrekking




created by: marko @ 2006-12-07 12:15:40 / updated by: marko @ 2007-01-05 12:20:56