Fotografski kutak: slike s penjanja.

na slici: Dado Mesarić na vrhu Island Peak-a (Imja Tse), 6198m, Nepal
foto: Željko Bockovac, 10/2005

Učitaj iduću fotografiju ...
AO HPD Željezničar
Povijest odsjeka
Alpinistička škola
Alpinistički i sportski smjerovi u Hrvatskoj
Knjižnica odsjeka
Ekspedicije, putovanja, izleti
Penjanje u suhoj stijeni

Penjanje u snijegu i ledu

Ekspedicije

Visokogorstvo

Novosti
Linkovi

Novosti
Marko Rožman, druženje pod zvijezdama, 24.5.2017.
Prvi izlet zimske alpinističke škole - Mlačca
Ledena masovka u Kranjsku goru
Oslobađanje Kosova i Zadra
Mladi škripavac

Upozorenje

Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više


RSS Feed

RSS je tehnologija koja omogućuje jednostavan način za automatsko preuzimanje informacija sa web stranica koje vam se sviđaju. više


Kontakt

AO HPD Željezničar
Trnjanska cesta 5b/I
HR-10000 Zagreb
info@aozeljeznicar.hr

Ararat, 2006.

Evo, napokon, izvještaja o usponu na Ararat. Ta je pripovijest ovdje prvenstveno zato da bi moja iskustva mogla biti od pomoći budućim putnicima u taj kutak svijeta. Naime, već su mnogi naše gore listovi i plodovi bili ondje, no rijetko je tko od njih o tome ostavio pisani trag. Zato od tih pohoda i nema neke velike koristi, bar ne za one koji se spremaju na istu avanturicu.

Dakle, do moje putešestvije došlo je na poziv Turskog planinarskog saveza, koji je na Araratu organizirao dernek povodom 125-godišnjice Ataturkovog rođenja i još pride poželio da tom hadžiluku prisustvuju i predstavnici brojnih, srodnih, nacionalnih organizacija. E, pa tako je na nekom tajnom vijećanju Komisije za alpinizam odlučeno da predstavljam boje HPS-a, skupa s našim Djukom i Leptirom iz "Velebita". Njih su dvojica, s još trojicom svojih hajvana, na odredište stigli malo zaobilazno - preko južne Turske i Irana, gdje su se popeli na nekoliko četiritisućnjaka i Demavend (5670 m). Ja sam, pak, letio dokle se letjeti dalo (tj. do stanovitog Erzuruma) i onda se još nekih 5 sati truckao autobusom po prašnjavim cestama istočne Turske. U mjesto iz kojeg kreće uspon, Dogubayazit, dospio sam navečer 25. kolovoza (bio je to petak). Za idući je dan, po originalnom planu, već bio zakazan nekakav program. Zato sam odmah po (ranom) buđenju počeo tražiti gdje bi se to hadžije iz Turskog saveza mogle kriti, budući da na njihovom pozivu nije bilo naznačeno kamo točno treba doći. No, niti jedno dva obilaska cijelog gradića nisu riješila taj misterij. Nitko od mještana nije o tome imao ni najmanjeg pojma. Pomoglo mi je tek slanje sms-poruka Ivici Jozingu koji je istom takvom događaju prisustvovao godinu dana ranije (a da je napisao kakav člančić, hranjenje mobilnih operatera možda i ne bi bilo nužno). Ipak, olakšanje što sam konačno našao organizatore (bili su u hotelu Isfahan) trajalo je kratko. Ubrzo sam, naime, saznao da su cijeli događaj, ne obavijestivši ama baš nikog, najednom odlučili pomaknuti za dva dana kasnije. To je bio velik problem i meni i još nekim strancima jer nam je zbog toga trebalo promijeniti avionske karte, i za to Turkish Airlinesu platiti solidan harač (oko 50 eura). A Bugare je, uz spomenuto, čekalo i dodatno iznenađenje zato što jednog člana njihove grupe nisu htjeli pustiti ni da prismrdi na Ararat budući je armenskog porijekla (da budemo egzaktni, čovjek se zove Sarkis Karagyozyan). Ništa, slavenska su se braća jednostavno pokupila i otišla u neka druga brda. A mi preostali započeli smo dvodnevno natezanje s gospodom turskim funkcionarima oko svega i svačeg. Do glavnog i odgovornog spahije nije se ni moglo doći (a baš je cakano izgledao u svilenom odijelu u kojem se vazda špancirao) jer je na svaki pokušaj prilaženja samo odmahivao rukom i pokazivao na svoje janjičare i eunuhe kojima smo se imali obratiti. A oni su se, pak, neprekidno izgovarali da za stvari koje su nas zanimale trebaju prvo pitati njega. Birokrati su birokrati, makar bili i planinarski! Eh, više se ne sjećam detalja svih tih pregovora ali znam da sam jedno pet-šest puta odustajao od uspona i opet se potom za njega odlučivao. Činjenicu da sam konačno otišao na Ararat trebam prvenstveno zahvaliti Leptiru i njegovim prepredenim kombinacijama, ali i simpatičnom vođi uspona Hasanu (ljubitelju votke i žena) koji je uspio izboriti nešto mekši stav organizatora prema mom slučaju (tražio sam raniji povratak s planine).


Ukratko, ta je početna faza trajala dobra dva dana. Od spomenutog sam pregovaranja i spletkarenja uspio ohanuti tek u dva kraća navrata - koja sam posvetio posjeti saraju Ishak Pashe, zanimljivoj tvrđavici na obližnjem brdu i jednoj od većih turskih atrakcija (bar ako je vjerovati Lonely Planetu). Tamo sam prvi puta vidio mlađe kurdske žene, kako se s momcima veru po okolnom stijenju, te roštiljaju i pijuckaju svakojake (čarobne i konfekcijske) napitke. Naime, u većinom Kurdima naseljenom Dogubayazitu moguće je vidjeti samo muškarce svih dobi i tek pokoju, skroz zakukuljenu, stariju babu ili možda soldatušu. A kad sam se već dotaknuo vojske, onda mogu reći da je ona na istoku Turske jako, jako vidljiva: otprilike svakih 100 km ta uniformirana družba potpuno blokira glavnu cestu i provjerava sve živo i mrtvo što njome prolazi. Iako se stranac tretira kao sveta krava, to iskustvo i nije skroz ugodno budući da kontrolu prate budne oči vojnika koji u mitraljeskim gnijezdima ne spuštaju prst s obarača teških strojnica. U samom Dogubayazitu navodno ima oko 15 000 vojnika - smještenih u debelo utvrđene vojarne, opasane bodljikavom žicom i bunkerima, te ispisane golemim, domoljubnim parolama - dok je broj ostalih duša oko 35 000. A u noćne ophodnje ide se ne džipovima ili nečim sličnim već oklopnim transporterima s rotirkama. No, ostavimo sad ove militarističke momente po strani i vratimo se onom što nas ovdje najviše zanima, tj. Araratu. Ishak Pasa saraj

Pravi je uspon započeo tek u ponedjeljak, 28. kolovoza, i to ispred "glavnog štaba", odnosno hotela Isfahan, ukrcavanjem svih i svega u neke prastare kamiončine. Ali ovi nas i nisu baš jako daleko dovezli: tek do žandarmerijske kasarne na ulazu u grad, gdje su nas zadržali dobrih nekoliko sati. A sunce je vraški pržilo, kao što to tamo i inače čini u to doba godine. Olakšavajući moment bio je tek taj da su nas nakon nekog vremena pustili u vojnu kantinu, u kojoj smo se mogli okrijepiti jeftinim pićem. Razlog svog tog čekanja bio jest da su se prepali da će neki zli Kurdi pokušati osujetiti pohod naše družbe koji je, kako sam već spomenuo, bio posvećen veličanju Kemal Pašinog lika i djela. Čak je, navodno, baš tog dana tik iznad prvog logora eksplodirala neka bomba koja je pokrenula kamenu lavinu i oštetila par šatora jedne makedonske grupe koja se ondje zatekla. Tako je malo falilo da cijeli uspon bude prekinut. Srećom, to se ipak nije desilo. Kamioni su nakon par sahata ipak krenuli i dovezli nas do 2100 m, gdje smo se iskrcali i većinu opreme natovarili na konje, mule i ostale nesretne četveronošce. Jedino su se neki škrti dvonošci oslonili isključivo na svoja leđa, no to ih je kasnije i koštalo jer su se previše iscrpili nošenjem ne samo opreme nego i većih količina vode, koju se (u pitkoj formi) na tom brdu može naći prvenstveno u bocama donesenim iz doline. Iskrcavanje iz vozila na 2100 m.

Prvi logor na 3200 m dosegli smo brzo, za neka tri sata laganog hoda po velikoj, velikoj prašini. Najzanimljiviji detalj te etape bio jest da su nas podijelili u grupe od 15-tak ljudi i svakoj od njih dodijelili vodiča. A ti su nas delije neprestano pokušavali natjerati da hodamo u koloni po jedan, da ne pretječemo druge i sl. Ako to nisi poštovao, čuo se vodičev glas: «Please Mister, in the line. We're all together.» Međutim, Djuk i ja smo našem handžarliji uspjeli nekako zbrisati i opustiti se hodajući svojim tempom. A o kasnijoj, logoraškoj fazi nema se mnogo što uzbudljivog reći: postaviš čador, kuhaš, meziš i čekaš da se smrači ne bi li kako ubio oko. Jer nije, avaj, na vidiku bilo čak ni nekih hanuma za ašikovanje. Vala će bit' da su ljepojke što su nekad divanile po raznim haremima sad pobjegle što dalje od Turske. Ujutro opet spremanje i tovarenje opreme na jadne mule. No, sad je već bila važna taktika uspona. Naime, drugi logor (na 4200 m) oskudijeva pristojnim prostorom za šatore, pa gore valja stići brže od ostalih konkurenata - kojih na takvom pohodu ne fali (nas je gore išlo oko 160 krštenih i nekrštenih duša). Tog se posla latio Leptir koji je krenuo prije svih i za neka 2 sata osvojio veoma finu poziciju. Djuk i ja smo za to vrijeme glumili dobre sudionike pohoda i vukli se prašinom skupa s ostalima. Za neka tri sata i mi smo dospjeli na te četiri tisuće i ćevap metara, gdje smo se pržili na jakom suncu i ispijali sve što se moglo. A Leptir je u međuvremenu već bio odjurio na vrh i dohvatio ga u iduća dva i kusur sata. I opet dosadan i dug dan: čekaš da prođe vrijeme, pa da odeš spavati. Tek sam tu i tamo napravio koju fotku, da se nađe, te se popeo još 200 metara prema vrhu radi aklimatizacije.


Prvi logor na 3200 mAli dobra vijest za mene bila jest da Turci tog dana, iznenada i ničim izazvani, odlučiše skratiti uspon i obaviti ga u tri dana, što je značilo da mogu stići na avion i bez izvođenja bijega od njih - koji smo bili isplanirali još u dolini. Vršni uspon započeo je iza ponoći (dakle, u srijedu, 30. kolovoza). Djuk i ja krenuli smo sat-dva kasnije od ostale raje, uzdajući se u svoju bolju fizičku i (valjda) stručnu spremu. On je na takvo mišljenje o sebi svakako imao pravo, no ja baš i nisam. Ubrzo sam počeo gubiti dah i zaostajati za njim. Uhvatila me visina: glavobolja, mučnina i pojačano udaranje srca. Ipak, unatoč toga uspio sam prestići par desetaka naših jataka iz glavne grupe. Ali bilo mi je dosta teško. Nekoliko sam puta pomišljao na povratak, pogotovo kad mi je postalo i hladnjikavo. Ništa, umotao sam se u sve svoje kaftančiće i nastavio. Za nekih 5 sati stigao sam na vrh (Djuk me po svom povratku s vrha zatekao na početku ledenjaka, fotografirao i brzo odjurio dolje), stalno zastajkujući poput kakvog starkelje. Gore sam razvio naš barjak, opalio par fotki, izgrlio se s Makedoncima (o Makedonkama da i ne govorim) i brzo krenuo na dolje, da što prije dođem do normalnog daha. Za manje od dva sata stigao sam u drugi logor, malo odležao, pokupio sve stvari i nastavio na niže. Ohanuo sam i kod prvog logora, malo se prepavši vojnika koji su pod punom ratnom spremom ležali u rovovima oko njega. A zatim sam se zaputio do ceste na kojoj sam još par sati čekao kamione i ostatak grupe s ljubaznim Azerbejđancima. Ma, nije mi to bilo teško. Glavno je bilo da sam bio siguran da ću na vrijeme dospjeti na avion i u Istanbul. Kolona na usponu prema drugom logoru, na oko 4000 m

Sve skupa, uključujući i četiri dana u Istanbulu, opisano hodočašće koštalo me nekih 700 Eura (a trajalo je 11 dana). Preporučujem i drugima da se odluče na taj uspon, ali moraju imati puno strpljenja s turskim organizatorom. Alternativa, koja vam dopušta više slobode i samostalnog odlučivanja, jest da se obratite nekoj od lokalnih agencija i s njom se uputite na vrh, ali to zadovoljstvo u prosjeku košta oko 450 ili 500 američkih dolara po osobi. I tada Ararat više nije najjeftiniji pettisućnjak koji možete dosegnuti iz naših krajeva. Selam!

Neven P.




created by: neven @ 2007-01-08 19:26:01 / updated by: marko @ 2007-01-12 21:24:03