Fotografski kutak: slike s penjanja.

Penje: nepoznat Austrijanac
Smjer: Stüdlgrat, III,A0/II-III, 500m
Foto: Hrvoje Jenei, 09/07

Učitaj iduću fotografiju ...
AO HPD Željezničar
Povijest odsjeka
Prvo desetljeće: 1950. - 1959. godina

Drugo desetljeće: 1960. - 1969. godina

Treće desetljeće: 1970. - 1979. godina

Četvrto desetljeće: 1980. - 1989. godina

Peto desetljeće: 1990. - 1999. godina

Šesto desetljeće: 2000. - 2009. godina

Sedmo desetljeće: 2010. - 2019. godina

Alpinistička škola
Alpinistički i sportski smjerovi u Hrvatskoj
Knjižnica odsjeka
Ekspedicije, putovanja, izleti
Novosti
Linkovi

Novosti
Marko Rožman, druženje pod zvijezdama, 24.5.2017.
Prvi izlet zimske alpinističke škole - Mlačca
Ledena masovka u Kranjsku goru
Oslobađanje Kosova i Zadra
Mladi škripavac

Upozorenje

Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više


RSS Feed

RSS je tehnologija koja omogućuje jednostavan način za automatsko preuzimanje informacija sa web stranica koje vam se sviđaju. više


Kontakt

AO HPD Željezničar
Trnjanska cesta 5b/I
HR-10000 Zagreb
info@aozeljeznicar.hr

Drugo desetljeće: 1960. - 1969. godina

Tokom drugog desetljeća djelovanja AO PD Željezničara, došlo je do bitnih promjena u načinu gledanja na svrhu postojanja AO-a i njegove djelatnosti. Za razliku od pedesetih godina, nastojalo se da rad odsjeka bude što više usmjeren na svoju osnovnu djelatnost. Polako se počelo s napuštanjem dotadašnjeg pristupa (masovnost i društvena djelatnost) te se nastojalo usmjeriti rad prema kvaliteti i osnovnoj svrsi okupljanja. Dotadašnji rad je cijenjen iz perspektive broja članova, učešća u sletovima i radnim akcijama, orijentacijskim natjecanjima, a sam alpinizam je bio kao rekreacija, a ne osnovni smisao.

leskovšek, prenj 1969.Zbog navedenih težnji, dolazilo je povremeno i do opasnosti gašenja alpinističkog odsjeka. No, na svu sreću sve je to prošlost, te naš odsjek i danas postoji. Bilo je nediscipline koja je prirođena svim mladim ljudima, bilo je i nerada zbog malodušnosti pojedinaca. No, želio bih se osvrnuti na pojedince, jer jedino njima možemo zahvaliti i današnje postojanje ovog alpinističkog odsjeka. Njih ne smijemo zaboraviti.

Mora se odati priznanje i zahvalnost mnogim članovima. To su: Dragutin Belačić - Žohar, Angelo Lozej, Josip Leskovšek - kao glavni nosioci rada, a u sjećanju ostaju Dragutin Kivač, Vlado Sučević. Oni su podigli novu generaciju. U njoj su bili Mladen Plavec, Miroslav Kadić, Ivo Šlezić, Hrvoje Lukatela, Đurdica Bubanj. Dolaze i slijedeće generacije: Vedran Bubanj, Milan Vadlja, Zlatko Turčin, Vladimir Mesarić, Ivica Krsnik, Roko Nikolić, Željko Jelenić, Zdenko Jech, Velimir Barišić, itd.

Svatko od njih ostavio je trag u radu ovog alpinističkog odsjeka. Netko kvalitetom uspona, animacijom, pribavljanjem sredstava, drugi dugotrajnom prisutnošću u radu, prenošenjem iskustava i saznanja, a osnovno je u svemu da će navedeni i danas pomoći u granicama svojih mogućnosti.

Šezdesetih godina krenulo se s češćim organiziranjem alpinističkih logora na području Jugoslavije. Organizirani su logori na: Magliću, Durmitoru, Vršiču, Vratima, Čvrsnici, Prokletijama, Prenju, Kamniškim i Julijskim Alpama.

Počelo se češće odlaziti u inozemstvo. Naši su se članovi penjali na Tre Cime, u više navrata na Grossglockner, Ortler, Mont Blanc i na Monte Rosu.

Cjelokupni rad u ovom periodu ovisio je od rada pojedinaca i njihovih težnji. Ne mogu se osporiti zasluge koje su dali pročelnici: Dragutin Belačić, Angelo Lozej, Josip Leskovšek, Mladen Plavec, Đurđica Bubanj, Vedran Bubanj, Vladimir Mesarić, Zlatko Turčin, Zdenko Jech.

visočica 1969.Tokom šezdesetih godina alpinizam polako izlazi iz anonimnosti. Zagrebački alpinizam, kao nosilac, nastoji uhvatiti priključak sa slovenskim. Naši penjači sudjeluju u radu slovenskih logora u inozemstvu, no bilo je potrebno dokazati vlastite kvalitete na usponima u Jugoslaviji. Počinje popularizacija kanjona Paklenice.

Sukobi postoje, i unutar zagrebačkih alpinističkih odsjeka dolazi do rivalstva. Unutar našeg odsjeka formira se grupa penjača koja želi dokazati svoju kvalitetu i snagu svog društva, te se forsiraju usponi sve većeg stupnja teškoće, odnosno u sve većem broju. U prvo vrijeme je to stijena Kleka, no ona je preslaba za dokazivanje. U Paklenici su Velebitaši superiorni te je preostala samo Slovenija.

Shvativši 1966. g. da Čopov steber i Žoharov stup nisu bauk, zahvaljujući Miroslavu Plešku, krenuli smo u osvajanje tada »tako zvanih« tri problema u Jugoslaviji. Savladali smo Centralu Dedeca i ostala tri smjera u Dedecu, a nakon toga i Aschenbrener u Travniku. Ovdje posebno napominjem da je navez Mesarić-Jelenić bio najmlađi navez koji je do tada savladao taj smjer (obojica su imali manje od 18 godina!). Savladali bi i Čopov steber da ih nije omelo loše vrijeme.

Nakon toga dolazi do novog dokazivanja kroz penjanje prvenstvenih smjerova u planinama Bosne i Hercegovine.

Godine 1969. želeći obilježiti dvadeset godina rada našeg AO-a, a istovremeno prepenjati jedini preostali problem Kleka, navez Bubanj-Barišić rješava i taj problem o kojem su razmišljali Zlatko Smerke, Jakić i dr. Daju mu ime »Željezničarski dvadeset«, a o njegovoj vrijednosti, u to vrijeme, govori činjenica da nije ponovljen idućih pet godina.

Iste godine, zahvaljujući animatoru Zlatku Turčinu, odsjek je ostvario više od 300 ispenjanih alpinističkih uspona, što dotad nije zabilježeno u hrvatskom alpinizmu.

Mišljenja sam da se u radu našeg AO-a moramo posebno zahvaliti Miroslavu Plešku, a treba se sjećati i druženja sa Matz Miljenkom, našim dragim prijateljima koji su se družili s nama iako nisu bili članovi našeg AO-a.

Ovo je izvješće (sjećanje) napisano po sjećanju nakon dvadeset godina, te se ispričavam svima koje sam eventualno zaboravio.

Vedran Bubanj


Pogledajte podstranice:

Pogled u šezdesete

Junaci ovog (a i kasnijeg) doba

Kronika šezdesetih



created by: marko @ 2003-07-30 10:51:12 / updated by: neven @ 2003-08-06 19:16:34