Fotografski kutak: slike s penjanja.

na slici: Ana Bokulić
gdje: Mala Mojstrovka (Julijske Alpe)
foto: Nikola Derežić, 07/2007

Učitaj iduću fotografiju ...
AO HPD Željezničar
Povijest odsjeka
Alpinistička škola
Alpinistički i sportski smjerovi u Hrvatskoj
Knjižnica odsjeka
Ekspedicije, putovanja, izleti
Penjanje u suhoj stijeni

Penjanje u snijegu i ledu

Ekspedicije

Visokogorstvo

Novosti
Linkovi

Novosti
LJAŠ 2017 - Izvještaj s Kleka
LJAŠ 2017 - Izvještaj iz Paklenice
Ljetna Alpinistička Škola (LJAŠ) - Izlet Okić i Ravna Gora
Marko Rožman, druženje pod zvijezdama, 24.5.2017.
Prvi izlet zimske alpinističke škole - Mlačca

Upozorenje

Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više


RSS Feed

RSS je tehnologija koja omogućuje jednostavan način za automatsko preuzimanje informacija sa web stranica koje vam se sviđaju. više


Kontakt

AO HPD Željezničar
Trnjanska cesta 5b/I
HR-10000 Zagreb
info@aozeljeznicar.hr

Triglav, 1949: 2. dio

 Krešo Mihaljević

 Osvrt na jedan zimski uspon

 

Krajem mjeseca siječnja ove godine (23.-28.01.) izvršili su članovi Alpinističke sekcije Planinarskog društva Zagreb Antun Rak, Drago Belačić i Drago Kivač zimski uspon Bambergovim putem na Triglav (2863 m).

Ako razmotrimo duljinu trajanja uspona, a i kasnije posljedice samoga pothvata, i nehotice pada svakome u oči činjenica da kod tog uspona treba tražiti i druge prikrivene faktore i momente koji su bili od odlučujuće važnosti i zapravo uzrokovali da je taj uspon toliko dugo trajao, pogotovo što je bio izvršen uz tako povoljne snježne uvjete i prekrasne atmosferske prilike. A tih je drugih faktora bilo, na žalost, dosta, i oni su u vrlo kratkom vremenu razbili krhki oklop neistinite nadmoćnosti, skinuli lažnu masku alpinističkog herojstva, a na površinu izbacili sve nedostatke u pripremi i izvedbi uspona, umanjivši time svu draž opasnosti i uspjeha toga zimskog uspona, dajući mu oznaku dramatskog pothvata, što je u stvari i bio.

Analizirajući danas iz perspektive proteklog vremena to djelo, dolazi se do neoborive konstatacije da taj uspon, osim samoga fakta stupanja na vrh Triglava ne predstavlja uspjeh, nego jedino poraznu Pirovu pobjedu, koja je u krajnjoj granici služila isključivo zadovoljavanju ličnih ambicija. Opravdanost ove tvrdnje potkrjepljuje još više reportaža izašla u Ilustriranom vjesniku od 19.02.1949. pod naslovom «Uspon na vrh Triglava», koja osim što obiluje netočnostima u imenoslovlju triglavske skupine (što je u ovom slučaju od manje važnosti), još više stvara svojim opisom same borbe u snijegu, pune namještenih efekata - a katkada i teatralnosti (ljubljenje užeta prilikom spuštanja sa Malog Triglava), dojam senzacije i nezaslužene popularnosti kod širokih čitalačkih masa, koje nemaju dovoljno jasan i iskristaliziran pogled o biti i svrsi takvog jednog alpinističkog čina. Atmosfera neistinitosti dolazi konačno najviše do izražaja u konstataciji da je taj uspon prvenstven.

Osvrnemo li se pak stručno na taj izvršeni uspon, a naš planinarski list Naše planine jest jedino i najmjerodavnije mjesto gdje treba da se stručno i objektivno tretiraju pitanja naše alpinističke djelatnosti, tada nailazimo na potankosti koje se ne mogu mimoići, i na koje se moramo osvrnuti zbog onih, koji bi eventualno kasnije kanili poduzeti sličan uspon i pod sličnim okolnostima. Svrha je ove kritike, kao i svake buduće, jasna i potpuno netendenciozna, a služi isključivo uklanjanju ovakvih štetnih primjera u našem alpinizmu. Zato treba a priori odbaciti svaku pomisao da je pisana iz želje da se umanji vrijednost tog njihovog pothvata, ili možda iz zavisti, jer ovakva djela ni u kojem slučaju ne mogu služiti budućim generacijama kao primjer, pa ih treba najoštrije žigosati i iščupati iz korijena.

Sama grupa bila je sastavljena od penjača različite alpinističke prošlosti, razne starosti, različitih tjelesnih i duševnih kvaliteta, i konačno različitih po kondiciji, a nažalost jednakih samo u nedovoljnoj opremi i u nepoznavanju puta. Borba sa planinom je okrutna, nemilosrdna i beskompromisna, pa se treba upitati, pogotovo ako se u nju upušta zimi, dok je sve zavijeno u bijeli nepregledni snježni plašt i okovano zelenkasto-plavkastim ledom tvrdim kao čelik, zar to nije igra na posljednju kartu koja obično uvijek gubi. Zar se tako loše opremljen, natrpan mnogim nepotrebnim stvarima, dočekuje u planini noć, koja tako brzo i iznenada dolazi, nakon ionako prekratkog zimskog dana, tim više, kada svi objektivni razlozi govore u prilog pretpostavci, da je noćenje u snijegu na tom usponu neizbježivo? Čemu se nepotrebno opterećivati spavaćim vrećama, i nositi ih 6 dana po Triglavu, a ne uvući se u njih, već sjediti na njima čitavu noć tresući se od zime do boli, a samo zato što su na nogama dereze koje se ne mogu skinuti, jer su gurtne zamrznute i ne mogu se odvezati, a rasjeći se ne smiju, jer su zaboravljene rezervne? Zar nije spasonosnije u takvom slučaju nositi mali napadački šator tipa «Welzenbach» za 4 osobe, koji je lakši za nošenje jer ga nosi samo jedan, topliji jer su sva četvorica u njemu, lagan i jednostavan za postavljanje, i konačno sve se stvari mogu unijeti u njega. To je dobro poznato svim penjačima pa je suvišno o tome i govoriti. Tako je grupa, možda i znajući to, morala taj propust platiti sa četiri gotovo neprospavane noći u snijegu, dvjema na Bambergovom putu, jednom pod Malim Triglavom i jednom u dolini Kot, dok im je jedino donekle ugodno noćenje bilo u bivšoj talijanskoj karauli «Rifugio Morbengo». Mjesec dana kasnije, prilikom zimskog uspona Hanzovom poti na Prisojniku (27.-28.02.) dokazana je sva opravdanost ovoga prigovora, kada su članovi zagrebačke Alpinističke sekcije proboravili punih 12 sati pod snijegom u šatoru «Welzenbach», na visini od 2.460 metara, kod temperature od -20°C, i to razmjerno ugodno.

Malo je čudno, ali nažalost istinito, da su sva trojica, kraj obilja hrane koju su ponijeli, jeli zadnja dva dana snijeg, a razlog je tome neracionalna podjela i nekoncentriranost same hrane. Izgovora za to nema, jer pomanjkanje prikladne hrane već je dovoljan razlog da se takav uspon ne poduzima. Ako se uspon poduzimlje unatoč toga, to je jasna ilustracija neozbiljnog i nepotpunog poznavanja teškoća uz koje je takav uspon neizbježivo vezan.

Slika ne bi bila zaokružena i cjelovita, kada ne bismo spomenuli još neke detalje, koji također daju tom usponu karakter neozbiljnosti i gotovo dječje lakoumnosti. Naime, nijedan od njih trojice nije ljeti poznavao taj put, kojim su se zimi kretali (jedini je Belačić prošao Bambergovim putem u ljetu 1946, dok putem od Staničeve koče kroz Kot, kuda su silazili, nije ni jedan od njih nikada prošao). Konačno, činjenica, koja je mogla biti od presudne važnosti, a to je pomanjkanje jednog pouzdanog užeta odgovarajuće dužine. Zato je i jasan onaj metafizički obred ljubljenja uzeta pod Malim Triglavom, kada je čovjek bio prisiljen da prilikom spuštanja polaže svoj život na uže nedovoljne duzine i problematične vrijednosti. Posljedice nisu ni izostale. Nepoznavanje puta, nedovoljna kondicija, a u vezi s time i nepotrebni gubitak vremena, iscrpljenost zbog nestašice hrane i nespavanja, pomanjkanje dobrog užeta, sve su to bili razlozi neočekivano sporog napredovanja, koje je u svemu trajalo 6 dana i 5 noći. To više nije bilo alpinističko djelovanje, puno herojstva i nesvakidašnjice, već surova borba za održanje golog života, iz koje su izašli kao pobjednici samo zahvaljujući izvanrednoj upornosti. Zato je jednome od njih, najboljem i najizdržljivijem kod ovog uspona, ostala uspomena za čitav život - zamrznuti prsti na obim nogama. Tako je čitav uspon dobio neizbrisivi žig diletantizma, a pomalo i hazarderstva.

Štetne posljedice toga uspona osjetili su već nekoliko dana kasnije i neki mladi, ozbiljni članovi Alpinističke sekcije Planinarskog društva «Zagreb», koji su najmanje krivi da je taj uspon dobio karakter neozbiljnosti. Oni su od nekih «planinara» i «alpinista» prilikom ture u Alpama susretani podrugljivo, s namjerom da se čitavom našem alpinističkom pokretu dade crta manje vrijednosti i potpunog početništva. A dostojnije je na drugarski način ukazati na nečije nedostatke, nego mu se malograđanski rugati iza leđa.

Preuzeto iz Naših planina, br. 3-4, 1949.




created by: neven @ 2003-10-01 01:04:25