Fotografski kutak: slike s penjanja.

na slici: Siniša Alavanja, Vranjska draga
foto: Iva Kaštela, 11/2007

Učitaj iduću fotografiju ...
AO HPD Željezničar
Povijest odsjeka
Alpinistička škola
Alpinistički i sportski smjerovi u Hrvatskoj
Knjižnica odsjeka
Ekspedicije, putovanja, izleti
Penjanje u suhoj stijeni

Penjanje u snijegu i ledu

Ekspedicije

Visokogorstvo

Novosti
Linkovi

Novosti
Marko Rožman, druženje pod zvijezdama, 24.5.2017.
Prvi izlet zimske alpinističke škole - Mlačca
Ledena masovka u Kranjsku goru
Oslobađanje Kosova i Zadra
Mladi škripavac

Upozorenje

Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više


RSS Feed

RSS je tehnologija koja omogućuje jednostavan način za automatsko preuzimanje informacija sa web stranica koje vam se sviđaju. više


Kontakt

AO HPD Željezničar
Trnjanska cesta 5b/I
HR-10000 Zagreb
info@aozeljeznicar.hr

Triglav, 1975.

Zoran Kralj 

ZIMI U BAMBERGOVOM SMJERU

 

[Pokušaj uspona Bambergovim smjerom zimi trajao je od 14. do 21. siječnja 1975. Stariji planinari sjećaju se sličnog podviga od prije 25 godina (Rak, Kivač, Belačić) koji je, doduše, uspio ali uz cijenu amputacije nožnih prstiju jednog člana (NP 1949. i 1955.). Ovaj puta su Bamberga penjali:

ZORAN KRALJ (Zagreb 14.02.1951), student kemije u Zagrebu, član AO PD Željezničar i njegov pročelnik, planinar je od 1968, penjač od 1972, pripadnik je stanice GSS Zagreb. Ispenjao 70 smjerova, medu kojim Brankov u Kleku, Jenjavi u Anića kuku, Mosoraški, Rumenu zajedu u Koglu. Sudionik zimskog penjačkog logora PSH 1974. kod Vodnikove koče, vođa penjačkog logora u Vratima 1975.

BRANKO OGNANČEVIĆ - ĐUZA (Zagreb 11.03.1948), student biokemije u Zagrebu, član PD Troglav od 1964, te AO PDS Velebit od 1974, (32 penjačka uspona).

ZDRAVKO CERAJ, predratni alpinist, poslije rata atletski reprezentativac (biografija: NP 1973.).]

 

Željeli smo po Bambergovom putu popeti se na Triglav i spustiti preko Planike u dolinu Krme. Nismo uspjeli. Pošlo nam je za rukom da se nakon pet prisilnih bivaka vratimo u dolinu neozlijeđeni. Na put smo pošli nas trojica, Zdravko, Branko i ja. Tog sunčanog utorka sakupili smo još dio hrane u Mojstrani i ležernim korakom uputili se u Vrata. Još istoga dana namjeravali smo noćiti u bivaku pod Luknjom, ali ugodno zagrijana zimska soba Aljaža bila je za nas suviše veliko iskušenje. Dokoni, večer smo proveli u ugodnom čavrljanju s našim novim znancima, dvojicom Slovenaca koji su stigli prije nas i naložili peć. Sutradan rano izjutra uputili smo se prema Luknji i po relativno tvrdom snijegu brzo stigli do prvih sajli u Bambergu. Radosni smo. Fotografiramo i uskoro je taj neprekinuti dugi niz sajli i klinova bio za nama. Od sada pa nadalje snijega i leda bit će podosta. Stoga se navezujemo i oblačimo dereze.

Dužine se redaju, vrijeme je još uvijek lijepo, no izgleda da se na zapadu nešto kuha. Nadobudni, nismo obraćali pažnju na te sitnice. Predvečer smo stigli do posljednjeg strmog dijela puta. Kako je već kasno, bivakiramo na jednoj omanjoj, ali udobnoj polici.

Ujutro gusta magla. Zdravko predlaže povratak. Razum i opreznost govore: dolje! Mladenačka neopreznost, i možda avanturizam, nalazi ispriku: trebalo bi bar pokušati jer, naravno, uvijek ćemo se nekako moći vratiti. Krenuli smo.

Ponovo penjemo. No, taj posljednji dio nije se dao tako lako. Solidno naoružan ledom i manjim snježnim strehama, potpomognut iz zraka jakim vjetrom, odolijevao je cijelo dopodne. Savladali smo i posljednju teškoću, ali je naš najveći neprijatelj, magla, sada pokazala zube na širokom prostranstvu iznad Jugove grape. Tu smo se lijepo zavrtjeli i lutali dva-tri sata, dok konačno nismo shvatili da je još jedino pametno bivakirati i sutra pokušati spuštanje. Budući da je na grebenu bilo dovoljno mjesta, odlučili smo razapeti lijepi, novi Salewin šator tipa "Gerila". Po svemu sudeći taj je šator konstruirao ljubitelj enigmatike i crnog humora. Na vrlo jakom vjetru i prilično niskoj temperaturi morali smo pozakopčavati oko četrdesetak dugmadi i to samo zato što smo vruće željeli spavati u šatoru. Obaviti tako precizan posao s onako utrnulim prstima bio je težak zadatak. Odgonetačka strast dostigla je vrhunac kada su se mnoga dugmeta otkinula. Nakon dva sata ipak smo nekako uspjeli sastaviti malo zavjetrine. Skuhali smo čaj i uvučeni u tople vreće pokušavali nadoknaditi izgubljene kalorije.

Drugog jutra još uvijek je gusta magla. Nema dvojbe, moramo sići. Srećom, novi snijeg još nije prekrio sve tragove pa se bez problema orijentiramo. Ali tome je ubrzo došao kraj. Tragova odjednom više nije bilo. Još neko vrijeme silazili smo po njuhu, a onda ne mogavši naći pravi smjer, morali smo se zaustaviti i čekati bar malo bolju vidljivost. Ispod nas se nalazio pravi labirint žlijebova presječenih strmim skokovima. Uz vidljivost od svega petnaest do dvadeset metara nismo se nikako mogli orijentirati. Ostala su nam još samo tri klina za eventualne absajle.

U takvoj situaciji odabrali smo najmanje riskantno rješenje. Na jednom povećem rebru postavili smo šator. U zavjetrini je sasvim ugodno. Večeramo dvije litre gorkog čaja, a i nešto malo čvaraka. Hranu smo, naime, skoro sasvim racionirali. U međuvremenu vjetar se osjetno pojačao, a i snijeg sada žestoko pada. Mećava je! Uskoro smo sasvim prignječeni težinom snijega koji iznutra ne možemo zbaciti sa šatora.

Tek pred svitanje oluja se utišala. Gotovo smo potpuno mokri jer u šatoru je dovoljno toplo, pa se snijeg topi. Ponovo smo pred dilemom: da li ostati i čekati bolje vrijeme ili riskirati i spuštati se? Složili smo šator, spremili smo ruksake i krećemo. Silazim prvi, oprezno, korak po korak, jer jedva razabirem konfiguraciju snijega. U jednom času zakoračio sam u prazno i skoro izgubio ravnotežu. Nisam više mnogo razmišljao; bilo mi je jasno da je pametnije čekati. I tako je počela bitka s vremenom, gladi i studeni.

U svemu tome je možda bilo najteže izdržati psihički. Sve dotle dok se giba, čovjek ne stigne razmišljati. Crne se slutnje hrane čekanjem. Nekako prolazi taj dan. Povremeno provirujem iz šatora u nadi da se magla bar malo razrijedila, no vani je još uvijek ista bijela slika. Tokom noći opet je počela mećava, ali slabija, tako da smo se «samo» tri puta otkopavali. Izjutra se nevrijeme opet stišalo, no još uvijek ne vidimo ni prst pred nosom. Pomalo gubimo živce, nervozniji smo, čekanje nas iscrpljuje. Protekle noći sušili smo se skoro do jutra na svijeći i u tome skoro potpuno uspjeli.

U čekanju smo proveli i taj dan, te sljedeću noć i opet još jedan dan. Predvečer, magla se odjednom digla. Pukao je nevjerojatno lijep vidik. Zaista nikad u životu nisam doživio nešto ljepše. Na žalost, veselje nije trajalo dugo, ponovo nas je obavila gusta magla, ali sada smo puni nade nestrpljivo čekali drugo jutro. Noću je zahladilo, pa smo se, što od studeni što od nervoze, budili svaki sat dva. U četiri sata, sada već kao izvanredno izvježbana trojka, u rekordnom vremenu skuhali smo posljednju juhu u namjeri da odmah krenemo. No, to malo topline toliko nas je zagrijalo da smo kao uljuljani po prvi puta te noći čvrsto zaspali.

Oko sedam sati počeli smo se spremati.. Iscijedili smo vreće i vestone da još i tu vodurinu ne moramo nositi u dolinu. Po obroncima su se vukle magle, a ono malo zubatog sunca ulilo nam je mnogo nade i elana. Otkrili smo sistem polica i po njemu se spuštali. Nismo ni pokušali otkriti pravi put, jer je na stijeni bio sloj od tridesetak centimetara leda. Po vrlo strmim zlijebovima i delikatnim prijčnicama silazili smo uz punu opreznost. Iznenada, iza jednog grebena, skoro pod nogama, ugledasmo markaciju, a nešto niže se jasno nazirao pravi put. Uspjeli smo!

U sumrak smo se razvezali na Luknji. U Vratima nas je ponovo dočekala magla i opet smo zalutali. Našli smo se u šumi i odlučili još jednom bivakirati. Put nismo pogodili, baterije već odavno nisu svijetlile, bili smo iscrpljeni i tumarati, najvjerojatnije cijelu noć, izgledalo nam je suviše teško. Vatra koju smo uskoro naložili činila nam se kao rijetka raskoš.

Utorak ujutro. Već je tjedan dana prošlo kako smo napustili civilizaciju. Vrijeme je fantastično, žurimo u dolinu. Sa plaza pod Stenarom ugledamo helikopter koji leti prema Bambergu. Traže nas! Mahanjem pokušavamo svratiti pozornost na sebe, no pilot nas ne vidi. Žurimo kako bismo što prije zaustavili akciju spašavanja i obavijestili svoje. Na povratku nas je u dolini uzela u svoj automobil domarka kuće na Peričniku i točno u podne smo se iskrcali ispred «Marketa» u Mojstrani. Žao nam je što smo prouzrokovali akciju spašavanja. Još jedino možemo najtoplije zahvaliti svima koji su na bilo koji način brinuli o nama, organizirali potragu ili pošli u akciju.

 

Preuzeto iz Naših planina, br. 7-8, 1975.

NAPOMENA: Đuza je još jednom, s drugim partnerima, zimi pokušao proći Bambergom ali nije uspio. Kome je to od hrvatskih alpinista po prvi puta pošlo za rukom, čitajte u slijedećem nastavku.




created by: neven @ 2003-10-03 19:40:26 / updated by: neven @ 2003-12-29 21:31:28