Fotografski kutak: slike s penjanja.

na slici: pogled sa vrha Begunjščice, gladne ptice
foto: Iva Kaštela, 02/2007

Učitaj iduću fotografiju ...
AO HPD Željezničar
Povijest odsjeka
Prvo desetljeće: 1950. - 1959. godina

Drugo desetljeće: 1960. - 1969. godina

Treće desetljeće: 1970. - 1979. godina

Četvrto desetljeće: 1980. - 1989. godina

Peto desetljeće: 1990. - 1999. godina

Šesto desetljeće: 2000. - 2009. godina

Sedmo desetljeće: 2010. - 2019. godina

Alpinistička škola
Alpinistički i sportski smjerovi u Hrvatskoj
Knjižnica odsjeka
Ekspedicije, putovanja, izleti
Novosti
Linkovi

Novosti
Marko Rožman, druženje pod zvijezdama, 24.5.2017.
Prvi izlet zimske alpinističke škole - Mlačca
Ledena masovka u Kranjsku goru
Oslobađanje Kosova i Zadra
Mladi škripavac

Upozorenje

Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više


RSS Feed

RSS je tehnologija koja omogućuje jednostavan način za automatsko preuzimanje informacija sa web stranica koje vam se sviđaju. više


Kontakt

AO HPD Željezničar
Trnjanska cesta 5b/I
HR-10000 Zagreb
info@aozeljeznicar.hr

Četvrto desetljeće: 1980. - 1989. godina

Statistika kaže da su 80-te počele dosta dobro. Prve su dvije godine desetljeća po broju ispenjanih smjerova bile najuspješnije godine u cijelom dosadašnjem radu Odsjeka. Tome je pridonio dolazak nekolicine novih članova nakon velike alpinističke škole 1979. godine. No, dobar dio tih novih ljudi bio je vezan za tada najjači AO »Zagreb-Maticu«, dok su ostali činili više ili manje zatvorene grupe, tako da sastanci nisu bili mjesto dogovora za izlet. Vremenom se, pak, smanjilo početno oduševljenje penjanjem koje obično postoji nakon završetka alpinističkih škola, a oni koji su simpatizirali »Zagreb-Maticu« tamo su i otišli. U najgrubljim crtama, to su bile prve dvije godine.

gljiva u bjelskomKako uspješnije obnove članstva nije bilo, jer je zimska alpinistička škola održana početkom 1980-te bila namijenjena onima koji su završili prethodnu školu, a ljetna 1981. nije imala ambicioznih polaznika, rezultat je bio gotovo raspad. Po mišljenju mnogih članova Odsjeka 1982. godina bila je prilično slaba, što se vidjelo osobito krajem godine kad su na sastanke dolazila svega 2 - 3 člana. A s izletima je bilo još jadnije.

Uspješnu obnovu predstavljala je - inače traljava - alpinistička škola 1983. godine, koju je završilo nekoliko nadarenih polaznika s dužim planinarskim iskustvom, a željnih penjanja. Oni su od tada do danas gotovo uvijek bili najaktivniji članovi Odsjeka. Time je stvorena kakva-takva čvršća jezgra na kojoj se moglo nešto graditi, pa se s gradnjom i nastavilo. Od te se godine svake jeseni održavaju alpinističke škole, bez kojih se Odsjek sigurno ne bi održao na brojci od 30-tak članova, koliko ih u prosjeku godišnje ima. Pa, onda da se spomenu vode tih važnih škola: Vladimir Mesarić (vodio je jednu ljetnu i tri zimske škole), Neven Petrović (vodio je tri ljetne škole), pa Drago Baruškin, Edo Hainz, Miroslav Nemec i Berislav Mokos (vodili su po jednu ljetnu školu). Od tada Odsjek ima sadržajnije sastanke na kojima se moguće dogovarati za izlete i ostale potrebe odsjeka. Naravno, te su mogućnosti bile i ostale skromne, ali su ipak postojale.

Što se članstva tiče, ono je u ovom desetljeću gotovo potpuno promijenjeno u odnosu na prethodno razdoblje. Izuzetak čini četvero ili petero članova starijih po stažu i godinama. Promjena članstva bila je velika jer je broj onih koji su ostali u Odsjeku duže vrijeme malen, dok je većina ostala tek neko kraće vrijeme, Bila je tu i poneka titula koje se poneko uspio dočepati. Četvorica su postala alpinistički instruktori, jedan gorski vodnik, četvorica članovi GSS-a, a petoro alpinisti. O imenima kasnije.

žnidarić, takmičenje Marijan, 1987.O aktivnosti Odsjeka bi se moglo reći da je godišnje u prosjeku ispenjano 280 čovjek-smjerova - najviše 440, a najmanje 200. Kvaliteta tih uspona postupno se povećavala, tako da se broj lakših smjerova smanjivao a težih bitno povećavao. To je osobito vidljivo u zadnje vrijeme, kad je došlo do zamaha slobodnog penjanja. Ono je dalo specifično obilježje 80-tim godinama, u kojima se mnogo penjalo u kratkim stijenama koje su nekada bile vježbališta, a sada se u njima traže najatraktivniji usponi. Naš AO ulazi u taj trend 1986. kada su ispenjani prvi smjerovi ocjene VII. Danas jedan član Odsjeka penje smjerove ocjene IX. Taj član, koji se jedini ozbiljno bavi sportskim penjanjem i posjećuje natjecanja, je Dalibor Vlatković. Znatniji dio spomena vrijednih uspona imaju Berislav Mokos i Božica Papeš-Mokos, koji su se usmjerili na klasične alpske uspone i tu imaju uspjeha. Ostali članovi Odsjeka nisu se specijalizirali i bave se svime po malo.

Ono što se u Odsjeku penje su svi klasični smjerovi na Kleku i u Paklenici, pa i ponešto alpskih klasika, te Dalibor Vlatkovićevi kratki i ljuti smjerovi. Kao primjer jačih smjerova neka posluže Berina (tj. Berislava Mokosa) ponavljanja Matterhorna i Grandes Jorasesa, Aschenbrennera, Spigolo gialla, JLA i Zajede u Šitama, Direktne u Špiku, Helbe i Čopovog stebra u Triglavu, te drugih sličnih smjerova u Alpama. Ima i dobrih zimskih uspona, kao što je onaj Bambergovim putem na Triglav, zaleđenih slapova i sl. S obzirom na današnji razvoj penjanja, ti smjerovi nisu vrhunska već prije prosječna, solidna dostignuća. Najuspješniji penjači imali su godišnje u prosjeku negdje preko 30 smjerova - najviše 53, a najmanje 23.

A sada koja riječ i o najvažnijim akcijama. Prvo, tu su pohodi u visoko gorje koji se - opravdano ili ne - uvijek ističu u prvi plan. Naši su članovi bili na više ekspedicija: u Pamir, Kavkaz, Kang Guru, Anapurnu IV, Tien-Shan, na Everest i možda na još kojoj. Osim toga bili su i na manje ambicioznim pohodima poput Kilimandzara ili trekinga u Nepalu. Ljudi koji se ovim bave su Mesarić, Branimir Predović, Baruškin, Dušan Buinac, bračni par Mokos, Ranko Žnidarić, Neven Kalac, Dragiša Čupović ... Drugo, imali smo akcije oko kojih se manje galami, ali su sigurno ne manje važne. Tu su česti odlasci u Meteore, u Grčkoj, koje smo otkrili 1984. i od tada gotovo svake godine barem jednom idemo onamo. Uvijek se ispenje mnogo smjerova. Pokušali smo i neke manje logore, poput onog na Prenju i dva na Biokovu.

Pa je tu još bilo radnih i društvenih akcija, poput onih na Oštrcu, organizacije orijentacijskih natjecanja i sl. što je početkom 80-tih zamrlo. Napravljen je Žoharov klinčani put na Okiću, organizirano čišćenje Paklenice, organiziran jedan veći ljetni logor starog tipa na Trnovačkom Durmitoru, pa već spomenute alpinističke škole ... U posljednje vrijeme članovi AO-a treniraju i u Zagrebu, i to u sportskim dvoranama i teretanama, a osobito na umjetnoj stijeni - koja je napokon «iznikla» u Domu sportova. Osim penjanja, ljudi se bave i turnim skijanjem, planinarenjem, vožnjom bicikla i drugim aktivnostima vezanim uz brda.

Uz već spomenute, aktivni su bili i Vesna Pintar, Želimir Duić, Adrijan Ratkić, Zdenko Grgurić, Goran Slavković, Marinko Slaninka, Tihomir Petrović, Ratko Štefek, Hrvoje Kamenjarin, Nada Bartol, Saud Behlić, te možda još ponetko.

I samo još riječ o organizaciji Odsjeka. Materijalna sredstva smo osiguravali uglavnom sami kroz članarine i školarine, te ponešto kroz radove na visini. Ma znate, to su ona nekoć popularna pranja prozora i farbanja dimnjaka. Sve u svemu, tako smo uspjeli osigurati, i to dovoljno dobru, svu potrebnu opremu i literaturu.

Neven Petrović


Pogledajte podstranice:

Statistika za 80-te godine

Pogled u osamdesete

Junaci ovog, pankerskog (a i kasnijeg) doba

Kronika osamdesetih



created by: marko @ 2003-07-30 10:54:38 / updated by: neven @ 2003-08-06 19:23:58