Fotografski kutak: slike s penjanja.

na slici: Trpimir Jakovina
gdje: Paklenica, na izlazu iz Juhe VI+ 250m
foto: Miroslav Ristovski, 05/2008

UŔitaj iduŠu fotografiju ...
AO HPD «eljezniŔar
Povijest odsjeka
AlpinistiŔka ╣kola
AlpinistiŔki i sportski smjerovi u Hrvatskoj
Knjiżnica odsjeka
Ekspedicije, putovanja, izleti
Penjanje u suhoj stijeni

Penjanje u snijegu i ledu

Ekspedicije

Visokogorstvo

Novosti
Linkovi

Novosti
Grossglockner via St├╝dlgrat 29.04.2018 - izvje┬╣taj
Izvje┬╣taj o pohodu - ekspediciji 2017. u podru├Ęje Monte Rose
LJA┬ę 2017 - Izvje┬╣taj s Kleka
LJA┬ę 2017 - Izvje┬╣taj iz Paklenice
Ljetna Alpinisti├Ęka ┬ękola (LJA┬ę) - Izlet Oki├Ž i Ravna Gora

Upozorenje

Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Su╣tina penjaŔkog iskustva jest u dono╣enju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. vi╣e


RSS Feed

RSS je tehnologija koja omoguŠuje jednostavan naŔin za automatsko preuzimanje informacija sa web stranica koje vam se svi­aju. vi╣e


Kontakt

AO HPD «eljezniŔar
Trnjanska cesta 5b/I
HR-10000 Zagreb
info@aozeljeznicar.hr

Dinaridi - Alpe - Apenini, 2007.

Kako sam tog (sretnog ili nesretnog) ljeta dosta malo i┬╣ao na penja├Ęke izlete, nisam se dugo ni ogla┬╣avao na ovoj stranici tokom tog razdoblja. Ali ipak sam dosta hodao naokolo i mo┬żda ├Že izvje┬╣taj o pokojoj od tih pute┬╣estvija nekome dobro do├Ži. Ali prvo vam se, ├Ęitatelji, valja izboriti s ovim tekstom jer se pla┬╣im da ├Že biti podu┬żi, skoro pravi ep. No, ba┬╣ me briga za to! Treba ga otrpjeti, konzumirati u etapama ili odmah odustati. Uostalom, za┬╣to bi ga ba┬╣ svatko i ├Ęitao?

Gerijatrija

Jedan od mojih prvih neuspjeha u dogovaranju ljetnog penjanja zbio se sredinom srpnja. Utje┬╣nu turu napravio sam s dvojicom prijatelja sa studija (odra├░enog na tzv. Skepti├Ękoj jami) i njihovim familijama. Kako sam im htio pokazati nekakvo lak┬╣e brdo na kojem jo┬╣ nisu bili, izbor je pao na ne ba┬╣ toliko popularnu (ali veoma lijepu) Sv. Geru. Najprije smo posjetili Jazovku i Sopotski slap. Kod ovog potonjeg smo se, bome, podosta zadr┬żali jer se njihovo ┬╣estoro (ni manje, ni vi┬╣e) dje├Ęurlije ondje na sve na├Ęine zapelo br├Ękati i tu┬╣irati, ┬╣to i nije bilo ├Ęudo s obzirom na tada┬╣nje temperature od oko 35C. Kad su se tako ispuhali, izgubili su volju za ikakvim daljnjim aktivnostima pa je ve├Žina ekipe ostala kod planinarskog doma na Vodicama. No, nekolicina nas se ipak odlu├Ęila ot┬╣pancirati do vrha. U toku hoda smo se fino nagutali ili visokog korova, kojim je bila obrasla staza, ili pra┬╣ine, koju su s ceste dizale brojne limene krntije koje su hitale u brdo. Promet je valjda bio gu┬╣├Ži negoli tih dana u Zagrebu. Koji li je to bio vrag? Odgovor smo dobili kad smo izbili na Ka┬╣tanicu, prekrasan vr┬╣ni proplanak. Naime, odozgo se sve orilo od svenarodnog hrvatskog melosa kojeg je proizvodio neki vi┬╣e nego lijevi bend. Naletjeli smo na pro┬╣tenje. I to smo dobro iskoristili uspje┬╣no se probiv┬╣i kroz raju do jednog pe├Ęenjara od kojeg, po dobroj cijeni, iskam├Ęismo kilu janjetine. Ah, umastili smo se do lakata, a koske su oko nas frcale na sve strane. Ipak, najljep┬╣e od svega bilo je poslije vidjeti one ljen├Ęine koje se ostale u podno┬żju: bili su zavidni ko' vrazi ┬╣to su propustili taj autenti├Ęni dernek. A mi smo ma┬╣├Ęobu s ruku sprali tek u Kupi kod Ozlja, kamo smo se za kraj dana jo┬╣ oti┬╣li smo├Ęiti.

Krmad

Modro jezero u ImotskomDrugi izlet vrijedan spomena bio je, recimo to tako, ne┬╣to kao odgovor Medeku koji je vikend prije toga okupio svoj, vi┬╣e-manje uobi├Ęajeni, harem i odvukao ga u Trentu. Ma jednostavno ga nisam mogao pustiti da misli da je samo on sposoban okupiti dovoljno brojnu ┬żeskadiju na izletu, pa sam si dao malo truda i na brzinu regrutirao par dama. Kako su ├Ęak dvije od njih po┬╣to-poto htjele na Triglav, to je bio i najlogi├Ęniji cilj. Odlu├Ęili smo se za najlak┬╣i pristup sa sjevera, tj. onaj kroz Krmu. Glavna zanimljivost pri usponu bila je to ┬╣to je Megi imala neke lak┬╣e, goretex gojzerice marke Lowa, stare oko 10 godina (ali veoma malo kori┬╣tene). Nismo hodali ni petnaest minuta, a ve├Ž su joj se napola odlijepila oba ├░ona. Probali smo ih pri├Ęvrsti vezicama za nao├Ęale (jedinim prikladnim sredstvom koje smo tad imali na raspolaganju) ali to nije puno pomoglo. Nakon sat hoda oba su joj ├░ona skroz otpala, pa je nastavila hodati po nekoj spu┬żvastoj podlozi za koju su ovi neko├Ž bili zalijepljeni. Ukratko, bila je gotovo u ├Ęarapama. Ali ipak je u tome izdr┬żala ne samo 6 i pol sati (koliko nam je trebalo) do Kredarice, nego i do vrha, te natrag do auta. Gojzerice su, naravno, nakon toga sve├Ęano i uz sve po├Ęasti (mislim da je svirala Metallica) sahranjene u prvom kontejneru. A mene je, moram priznati, bilo poprili├Ęno strah ┬╣to je takva i┬╣la na vrh. Naime, malo nakon ┬╣to smo do┬╣li do doma, vrijeme se bilo jako pokvarilo i po├Ęelo je ki┬╣iti. A stanje se (usprkos druk├Ęijoj prognozi) nije smirilo ni idu├Žeg jutra, pa je vr┬╣na stijena bila solidno ljigava i dalo se fino poskliznuti, ├Ęak i u prikladnoj obu├Ži. No, sve je pro┬╣lo u skoro u najboljem redu. Ka┬żem 'skoro' jer se jedna od dama iz mog harema, Doli, ipak nije uzverala na vrh. Valjda to u├Ęini idu├Ži put, kad jo┬╣ malo ispe├Ęe zanat. A zapravo sam i ja imao malu dogodov┬╣tinu. Naime, pri silasku smo zastali kod jednog izvor├Ęi├Ža uz koji je i pojili┬╣te za stoku. Dame su bile na jednoj strani, ja na drugoj. I onda se odnekud stvorila jedna krava ili junac (nismo obavili uvi├░aj ┬╣to je to├Ęno to bilo), te po├Ęela piti vodu. Kad je zavr┬╣ila, krenula je prema meni i zastala na nekih metar od mjesta gdje sam stajao. Gledali smo se, onako dramati├Ęno, o├Ęi u o├Ęi. A onda je ta pa┬╣nja├Ęka neman najednom spustila glavu i okrenula je prema meni, isukav┬╣i rogove. Kako je izgledalo da se sprema za napad, brzo sam je zgrabio za njih i stao tiskati prema dolje. Ipak, ├Ęudovi┬╣te ima par stotina kila i bilo je dovoljno da malo strese glavom i tako me obori na zemlju. Sko├Ęio sam na noge, a kroz glavu mi je proletjela pri├Ęa Marulijanusovaca koji su matunom udarili po tovaru koji se sli├Ęno pona┬╣ao, te sam i ja sli├Ęnim postupkom otjerao zlu be┬╣tiju. E, tako bi trebalo sa svim takvima, ma kojoj vrsti pripadale, ├Ęim ih sku┬żi┬╣.

Crveno jezero kraj Imotskog

Asterisk me├░u Vlajima

Idejni za├Ęetnik ovog pohoda nisam bio nezamjenjivi ja ve├Ž Vlatka, moja susjeda i ljuta velebita┬╣ica u drugom koljenu. A sve ima veze s jednim velebita┬╣kim poduhvatom kojeg je s nekolicinom kolega iz AOV izveo njen otac, Nikola ┬ęimunovi├Ž, davne 1956. godine kad su obavili prvo ozbiljno istra┬żivanje Crvenog jezera kod Imotskog. ┬«elja da i ona krene njegovim stopama, Vlatku je spopala kad mu je proljetos pomagala da na Internet stave neke materijale o toj prastaroj avanturi. No, problem je bio u tome ┬╣to nije penjala ve├Ž 20 godina, a spust u to jezero zahtijeva najprije 100m otpenjavanja dosta strmih travnato-stjenovitih padina, a na kraju i abseil po okomici od (tako smo isprva ├Ęuli) oko 30m, i to ravno u vodu. U to me ime i anga┬żirala, pa sam je prvo morao ganjati da vje┬żba spu┬╣tanje po u┬żetu, te pogotovo da nau├Ęi ┬żimariti. Treninzi su uklju├Ęivali par posjeta Tunelu, te generalnu probu na Zrcalu. Ispalo je sasvim zadovoljavaju├Že. A ja sam barem u tim prigodama uspio pone┬╣to i penjati. Na Zrcalu se ipak nisam zamarao frikanjem ve├Ž obavih tehniciranje kroz Centralu u kojoj sam morao postaviti tek 2 dodatna ├Ęoka. Fiksna ┬żeljezarija u smjeru jo┬╣ je sasvim fino dr┬żala, ├Ęak i mene koji se to ljeto nisam uzdr┬żavao od izvornih hrvatskih specijaliteta (o tom je bilo i bit ├Že jo┬╣ rije├Ęi). Jedino je okoli┬╣ na Zrcalu pone┬╣to stradao: od one stare nadstre┬╣nice vi┬╣e nije ostalo ni┬╣ta osim par trulih greda ba├Ęenih u potok, a posje├Ęeno je i dosta drve├Ža (pogotovo ona s kojih se osiguravalo pod stijenom, te neka od onih na vrhu gdje smo fiksirali u┬żad). Ali da se vratim na temu. Put juga krenuli smo odmah nakon opakog ob┬żderavanja za moj ro├░endan (3,5 kg mesa za 12 ljudi). Stoga je po├Ęetak turneje bio le┬żeran: prvo smo izvi├░ali znane vlajske lokalitete: Zagvozd, neke tamo ste├Žke, te Imotski. Taj me gradi├Ž ugodno iznenadio. Izuzetno je fino sre├░en i ├Ęist. A lokalni je ┬żivalj nevjerojatno srda├Ęan i ljubazan: ma, nije bilo ┬żelje koju nam nisu ispunili. A i kleli su se da kod njih nema ni izbliza toliko Mercedesa kao ┬╣to se pripovijeda. To je u Hercegovini, ka┬żu. Ipak, mislim da im je glavni adut svakako priroda. Modro je jezero naprosto sjajno. S dvije je strane stije┬╣njeno stijenama, a boja vode vi┬╣e je nego inspirativna. ┬ęteta ┬╣to smo im propustili bar malo zamutiti vodu svojim pra┬╣njavim nogama. Crveno jezero, pak, ostavilo je dojam sumornog bunara. To je rup├Ęaga od 250 do 300m, s gotovo crnom vodurinom na dnu (spomenuti dojam pove├Žava i spoznaja da je ova duboka vi┬╣e od 300 m). Ne┬╣to nas je zazeblo oko srca kad smo pomislili da nam je to glavni cilj, izgovor za cijeli pohod. Ipak, idu├Že smo jutro bez ve├Žih problema oprali ruke na dnu. Prvih 100m spusta je vratolomna, uska stazicaVlatka kod vode Crvenog jezera u alpskom stilu. Ima ne┬╣to ostavljenih klinova, no ├Ęovjek dobrih ┬żivaca mo┬że je otpenjati. Vlatka je to i u├Ęinila, dok sam ja dijelom absajlao. Dakle, dokazala je (za razliku od mene) da mo┬że postati pravi Imo├Žanin - budu├Ži da legenda ka┬że da je to lokalcima kao nekakav tekst mu┬╣kosti (bolje to nego da se bacaju s drveta vezani lijanom oko gle┬żnja). Srednji dio rup├Ęage ├Ęini sipar, a zatim treba po u┬żetu si├Ži do jezera, nekih 15-20m. Brinulo me kako ├Žu u tom kr┬╣u ne┬╣to zabiti za taj kona├Ęan spust, no ├Ęekala su nas dva solidna spita. Nada, tre├Ži ├Ęlan tima, nas je ├Ęekala kod vidikovca, dalekozorom prate├Ži sve faze spusta i uspona. Poku┬╣ala nas je i obraniti od baca├Ęa kamenja, a to je bio gotovo svatko tko je do┬╣ao do ruba jezera. Lijepo ka┬że Vlatkin tata da bi Imo├Žani napravili (jo┬╣ jedan) lud biznis kad bi ondje otvorili kiosk s kamenjem. Ma uzimalo bi ga i staro i mlado, bez obzira na cijenu. Nakon ┬╣to je na┬╣a ekspedicija tako postigla svoj cilj, odlu├Ęili smo se vratiti po staroj cesti te usput posjetiti Trilj, Sinj, Peru├Ęu, Kijevo. Meni je osobno glavni do┬żivljaj bio uspon na Dinaru iz Glava┬╣a. Ve├Ž 30 god. idem u brda i nisam jo┬╣ bio na najvi┬╣em vrhu Hrvatske, no tad je uletjela prilika koja se ne propu┬╣ta (i nije). Jako lijepa planina, druga├Ęija od ostalih kod nas. Najvi┬╣e me podsje├Ža na bosanske ili crnogorske. Sad se ondje nalaze i 2 skloni┬╣ta, od kojih je drugo autenti├Ęno – stari pastirski stan na 1300m/nm. Do njega ima 2h hoda, tj. to├Ęno je na pola puta do vrha. A od do┬żivljaja najbolji je moment svakako bila ve├Ęer kod prvog skloni┬╣ta, tj. kontejnera u Glava┬╣u. Bez struje, daleko od cesta, daleko od svih ├Ęopora planinara i penja├Ęa koji haraju brdima, u pustom ali veli├Ęanstvenom kraju. Te┬╣ko je bez patetike opisati kako je to bilo sjediti pod gomilom zvijezda u ti┬╣ini i miru, pa se u takve grozote ne├Žu ni upu┬╣tati. Idite i isprobajte ako ne vjerujete. A neposredno pod Dinarom tako├░er ima zanimljivih lokacija, poput vrela Cetine. Njega smo obi┬╣li nakon uspona, no prvo je uslijedila janjetina u Civiljanima. A na to moram potro┬╣iti koju re├Ęenicu. U birtiji se na┬╣lo puno lokalnih faca i jedan nabildani, ├Želavi lik u crnoj majci s natpisom 'kiropraktika'. Odmah se vidjelo da je to neki jako grdi igra├Ę. Obi┬╣ao je svaki stol i odr┬żao prisutnima kra├Žu govoranciju, pa tako nije propustio ni nas. Izgovor mu je bio Poljakov vodi├Ę za na┬╣e planine. Isprva sam mislio da se radi o nekom lokalnom usta┬╣i, pogotovo kad nas je pitao (tako sam ga bio razumio) jesmo li ├Ęuli za dr. Ante Paveli├Ža. No, kad smo primijetili da ga prisutan puk oslovljava s 'doktore', sku┬żili smo da je zapravo pitao za Pavlovi├Ža. Da, onog istog s kojim je pokojni Darko Mati├Ž na Sljemenu jednom vodio otprilike ovakav dijalog: 'Vi ste Ante Pavlovi├Ž. Jesam. E, pa mi imamo ne┬╣to zajedni├Ękog. Aha, i vi ste doktor? Ne, i ja sam lud.' Eto, susret s tom nedvojbenom veli├Ęinom bio je jo┬╣ jedan od pogodaka tog mog sigurno najboljeg izleta u par posljednjih godina. A zadnji zgoditak, neizmjerno bolji od svakog Eduardovog, bio je izvor Cetine i par lokaliteta blizu njega: crkva Sv. Spasa iz 9. stolje├Ža, zatim pravoslavna crkva, a u pozadini svega toga impozantna JZ stijena Dinare. Moram se jednom kroz nju popeti, nema mi druge! A ne smijem zaboraviti pohvaliti ni janjetinu. Valjda je se nikad nisam toliko najeo koliko te sezone. Ako ikad postanem narodni heroj, ima da me se zove Neven Petrovi├Ž – Janjac. Pred vrhom Dinare

Pecanje

Ljudi ve├Žinom navaljuju u razvikane alpske smjerove i hvataju nekakve tamo trofeje. Mene, pak, mnogo vi┬╣e privla├Ęe mjesta na koja nitko (iz krugova u kojima se kre├Žem) ne ide. Zato mi je u 'Slovenskim stenama' za o├Ęi zapela Peca – stijena koja ├Ęak i slovenskim penja├Ęima izgleda kao te┬╣ka vukodr├Ęina (vidi Ani├Ž/Sili├Žev rje├Ęnik hrvatskog, 2. izdanje). Ali se ni Medek, ni Bero nisu dali namamiti onamo (ni da sam im pr┬╣utom mahao pod nosom), pa sam opet morao posegnuti za ┬żenskim dru┬╣tvom, da makar od┬╣e├Žem do te lokacije i izvidim stvari. Na mapi ta planina izgleda blizu, no kad ├Ęovjek raspali po raznim zaku├Ęastim cestama i makadamima, koji se ne daju izbje├Ži, ispadne oko 3,5h vo┬żnje od Bandi├Ž-grada. Puno previ┬╣e. Sre├Žom, hodanja i nema puno: oko 45' do doma (koji je bio prepun vesele, lokalne raje) i jo┬╣ oko 1h do vrha (tako je to sigurno najlak┬╣e dostupan dvotisu├Žnjak na kojem sam ikad bio). Dakle, stijenu se od auta mo┬że dose├Ži za oko 1,5h. Iskreno vjerujem da se jedino zbog penjanja u njoj ne isplati dolaziti skroz iz Zagreba, ali bi moglo biti zgodno da se jedan dan ispenju tamo┬╣nji smjerovi a drugi odrape oni na susjednoj Ur┬╣ljoj gori (sa spavanjem u tamo┬╣njem domu). Osim toga, ispod Pece je i veliko penjali┬╣te – Burjakove pe├Ęi. Nisam ga i┬╣ao obi├Ži iako smo vidjeli putokaz do njega. A tvrdokorni patrioti mogu skoknuti i do Bleiburga, koji je tik pod planinom s njene austrijske strane. Sve u svemu, mo┬żda me put jo┬╣ kojom prigodom nanese onamo.

S uma Sa┬╣┬╣o

Pogled na Corno Grande, 2912mNajdu┬że izbivanje iz mog ljetnog baznog logora predstavljao je osmodnevni put u Italiju krajem kolovoza. A kad se ve├Ž nudio besplatan prijevoz do polovice '├Ęizme', to je svakako valjalo iskoristiti za realizaciju nekih starih planova. Ali je prije toga trebalo otrpjeti malo vjerskog turizma u Assisiju, te u obli┬żnjoj joga-komuni. Ti posjeti mjestima gdje je Sv. Franjo (h)A┬╣i┬╣ki skinuo lijevu cipelu, legao na desni bok, obnavljao crkvu, razgovarao s zlo├Ęestim vukom i sli├Ęno, nisu me se osobito dojmili. Ali je to vrijeme poslu┬żilo prilagodbi na Digi├Že, te se za koji dan dalo krenuti u ostvarenje spomenutog drevnog plana: uspon na Gran Sasso d'Italia. Ni sam ne znam za┬╣to me ve├Ž du┬że vrijeme ne┬╣to gonilo na tu planinu. Prije par godina me ├Ęak neki zli duh (sigurno je bio ┬żenskog roda) gotovo naveo da odem onamo sam samcat, onako iznebuha. Ali to ipak nisam u├Ęinio budu├Ži da je doti├Ęna avet bila prevrtljiva, tj. ├Ęas me uzimala u svoje ruke, a ├Ęas ispu┬╣tala, dok ta prilika napokon nije prohujala. No, da se vratim na sada┬╣nju pripovijest. Put od Assisija do podno┬żja Gran Sassa bio je kompliciran: trebalo je promijeniti par vlakova i autobusa, a sve to u pi┬╣ljivih 200 km. To iskustvo ne bi bilo ugodno ni samo po sebi, a pogotovo nije bilo tada jer je tamo vladala pasja vru├Žina – temperature su u nizinama bile oko 37C. Nadalje, valjalo je od Talijana iskam├Ęiti mnoge potrebne informacije a to je te┬╣ko izvesti i├Ęim drugim osim njihovim na├Ęinom cvrkutanja. Sre├Žom, taj je dio posla odli├Ęno obavila Nada. I nakon gotovo cijelog dana raznih peripetija dospjeli smo u Fonte Cerreto na ┬żi├Ęaru, te se njom dovukli do Campo Imperatorea – velikog platoa na 2100m. A to je povijesno mjesto! Ondje je u kasno ljeto 1943. godine – nakon kapitulacije Italije - bio zato├Ęen Mussolini, ali su njema├Ęki specijalci ubrzo izveli zra├Ęni desant i uspje┬╣no otpratili tog dasu u zagrljaj njegovog pajde Hitlera u Berlin. Ali o tome je jednom prilikom u dru┬╣tvu pripovijedao Luka the dave┬ż (i toliko op┬╣irno da su neki od prisutnih vikali 'Karolina, vrati se!'), pa nema nikakvog smisla da sad duljim o toj zgodi. Nezasitno znati┬żeljni mogu pro├Ęitati ├Ęlanak o tome u 'Hrvatskom planinaru', objavljen negdje sredinom devedesetih. Sada se povijest, pak, ondje preselila u podzemlje. Naime, tamo su prokopane ├Ęak dvije tunel├Ęine: jedna za autoput, a druga za institut fizike – koji izgleda kao prava tvr├░ava. Mislim da im je to neki lokalni supercoliding supercolider. Ali nastavimo radije dalje s turisti├Ękom pri├Ęom: nakon kra├Žeg snala┬żenja u prostoru i vremenu na Campu, uputili smo se do ku├Že Duca degli Abruzzi koja le┬żi na o┬╣trom grebenu nekih 300m nad tim platoom. Tamo nije bilo ni jednog gosta, pa smo mislili da ni na cijelom brdu ne├Že biti nikog kada idu├Ži dan budemo kretali na vrh. Za uspon smo izabrali najnormalniji put s juga, umjesto direktnog ili onog po zapadnom grebenu. No, ├Ęim smo krenuli s na┬╣e je strane jutarnjim ┬żi├Ęarama ve├Ž stizalo dvadesetak ljudi. A kad smo do┬╣li na sjevernu stranu brda, odnekud ih je izniklo jo┬╣ podosta. Uspon do vrha planine – zove se Corno Grande, 2912m – dosta je lagan i traje oko 3h. Nigdje nema nikakve provalije ni nezgodnih skokova, jedino je podloga za hodanje mjestimi├Ęno neugodna: ┬╣ljunkom posute kose, stjenovite plo├Ęe na kojima se da lako izvrnuti gle┬żanj ili ┬╣togod srodno tome. Na vrhu smo dugo jeli, pili i naslikavali se – bar koliko se to dalo od desetina Digi├Ža koji su se muvali naokolo. Zatim je uslijedio spust na sjever, do uistinu krasne ku├Že Franchetti, pod Corno Piccolom, mnogo ljep┬╣im brdom negoli je to njegov ve├Ži brat blizanac. Preporu├Ęujem tu stranu za pristup Gran Sassu: krajolik nije tako jednoli├Ęan, ┬╣ume su mnogo bogatije i dopiru vi┬╣e. Na jedinoj slobodnoj klupi doma spavao je veliki, bijeli pas. Nije ├Ęak ni mrdnuo dok smo jeli i pili kraj njega. A bolje da se i nismo zabavljali s tim ljepotanom jer smo morali brzo krenuti natrag do na┬╣eg doma na jugu, gdje ostavismo ve├Žinu stvari. Gnjava┬ża je bio jedino tristometarski uspon do to├Ęke s koje smo se odvojili od na┬╣eg pristupnog puta, kojim je opet valjalo nastaviti do vojvodinog rifugia. Htjeli smo usput posjetiti i tre├Žu preostalu ku├Žu na planini, posve├Ženu Garibaldiju, ali nam se to ipak na kraju nije dalo. No, na┬╣ je dom u me├░uvremenu o┬żivio. Pojavili se neki izvi├░a├Ęi, planinari raznihRifuggio Franchetti nacionalnosti i mo┬żda jo┬╣ netko drugi, tako da se odjednom sve napunilo. Prespavali smo, ujutro brzo smazali zadnju hranu ┬╣to smo je imali i zatim oti┬╣li na jednu od prvih ┬żi├Ęara ne bismo li uhvatili pogodan vlak iz L'Aquile (grada koji je polazi┬╣te za uspon). Ondje nas je nanovo do├Ęekala vru├Žina, a sjenu je bio nemogu├Že na├Ži. Ali zato hranu nije! Mislim da sam smazao bar pola kile neke zamamne svinjetine. Nakon toga uslijedilo je opet hvatanje nekolicine vlakova i povratak u Assisi. A iza tog jo┬╣ malo turizma i povratak ku├Ži. No, mo┬żda je dobro da prije kraja dodam jo┬╣ i slijede├Že. Lonely Planet, koji nam je slu┬żio za planiranje pohoda, ka┬że da Gran Sasso nakon kolovoza treba prepustiti alpinistima. S obzirom na okolnosti na koje smo gore nai┬╣li, to nam je izgledalo ├Ęudno, ba┬╣ kao i vijest da su se domovi na brdu zatvarali par dana iza na┬╣eg odlaska odatle. No, po povratku u Zagreb, samo sedmicu nakon ┬╣to smo stajali na vrhu Gran Sassa, ├Ęitao sam da je tamo pao snijeg a temperature se spustile na –5C. U L'Aquili je bilo oko 10C, dok smo se mi pr┬żili na oko 38C. Dakle, s brdima se nije igrati ni ljeti.

Neven Petrovi├Ž




created by: neven @ 2008-03-04 12:16:30 / updated by: neven @ 2008-03-04 14:52:02