Fotografski kutak: slike s penjanja.

na slici: Trpimir Jakovina
gdje: smjer Nina VI+, 170m, Matka, Makedonija
foto: Miroslav Ristovski, 09/2008

Učitaj iduću fotografiju ...
AO HPD Željezničar
Povijest odsjeka
Alpinistička škola
Alpinistički i sportski smjerovi u Hrvatskoj
Knjižnica odsjeka
Ekspedicije, putovanja, izleti
Penjanje u suhoj stijeni

Penjanje u snijegu i ledu

Ekspedicije

Visokogorstvo

Novosti
Linkovi

Novosti
Marko Rožman, druženje pod zvijezdama, 24.5.2017.
Prvi izlet zimske alpinističke škole - Mlačca
Ledena masovka u Kranjsku goru
Oslobađanje Kosova i Zadra
Mladi škripavac

Upozorenje

Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više


RSS Feed

RSS je tehnologija koja omogućuje jednostavan način za automatsko preuzimanje informacija sa web stranica koje vam se sviđaju. više


Kontakt

AO HPD Željezničar
Trnjanska cesta 5b/I
HR-10000 Zagreb
info@aozeljeznicar.hr

Bosna i Hercegovina 2006.

„Ekstremisti“ u Blagaju

Ovdje donosimo članak Hrvoja Jeneija (AO Velebit), objavljen u H.P.-u, o usponu u stijeni Blagaja, koji su 2006. izveli on i Krešimir Milas (AO Željezničar).

Oko 10 km jugozapadno od Mostara nalazi se mjesto Blagaj sa jednim od najvećih kraških vrela u Europi, onim rijeke Bune koja se nakon svega 8 km toka ulijeva u Neretvu. Iznad samog vrela uzdiže se impozantna, u središnjem dijelu 180 m visoka, Blagajska stijena. Stijena je trapeznog oblika sa središnjim dijelom koji je do polovice kontinuirano prevjesan. Struktura stijene je u središnjem dijelu vrlo kompaktna i monolitna sa mjestimičnim plitkim udubljenjima, veličine šake i većim, u kojima bi eventualni penjači najvjerojatnije napipali samo ptičji drek jer se iste tamo gnijezde u velikom broju. Boja stijene, koja na tom dijelu odudara od ostatka, kao i konfiguracija sugeriraju da je riječ o velikom odlomu. Prema rubovima „trapeza“ nagib prelazi u vertikalu, a na samim rubovima biva čak i položeniji od 90°. U tim dijelovima prevladavaju pukotine, ploče, police i ostali oblici koji u kombinaciji sa kvalitetnom stijenom pružaju prepoznatljiv ugođaj penjanja sličan onome u velebitskim stijenama. U položitijim dijelovima i žljebovima ima podosta grmlja i raslinja što ubrzava postavljanje međuosiguranja, ali zato mjestimično dosta ometa napredovanje.

Po pričama mještana jedini poznati ozbiljni pokušaj uspona u središnjem dijelu stijene dogodio se negdje početkom 80-ih godina prošlog stoljeća, najvjerojatnije od strane zeničkih alpinista. Tom prilikom nije ispenjan središnji prevjes već se došlo samo do velike otvora u stijeni s lijeve strane prevjesa. To je ujedno i bilo ispunjenje dijela plana jer je jedan od motiva, pored alpinističkog, bio i taj da se „istraži“ taj otvor za koji se pretpostavljalo da je ulaz u špiljski sustav koji po lokalnoj legendi spaja izvor Bune, u podnožju stijene, sa starom utvrdom „Šćepan grad“ koja se nalazi na grebenu koji se nadovezuje na vrh Blagajske stijene. Ipak, po pričama mještana, to nije jedina penjačka aktivnost tom kraju. Nedaleko od izvora nalazi se manje uočljiv, ali također zanimljiv klanac sa nešto nižim stijenama. Tamo se početkom 50-ih godina prošlog stoljeća zaputio mladi francuski alpinist s namjerom da istraži penjačke potencijale klanca. Tri dana kasnije mještani su ga našli mrtvog u podnožju stijena.

Spomenuta utvrda „Šćepan grad“ narodno je ime za stari grad Blagaj poteklo od hercega Stjepana koji je u njemu stolovao. Ruševine koje se i danas dobro vide iz doline ostatci su nekad moćne i strateški važne obrambene utvrde iz XIV stoljeća. Bilo je to sjedište bogate vlastelinske porodice Hranić Kosača. Unatoč svom vrlo dobrom strateškom položaju na uzvisini s dobrim pogledom na dolinu i dobroj arhitekturi ipak pada pod Turskom najezdom 1465. zbog masovnog povlačenja stanovništva prema dubrovačkom području. Zbog gubitka na obrambenoj važnosti postupno biva napušten i propada. Na izvoru Bune malim gumenim čamcem na vesla članovi veslačkog kluba „Blagaj“ vode posjetitelje na 10 minutnu vožnju u grotlo samog izvora. Od njih smo saznali da je izvor jedan od najzanimljivijih speleo-ronilačkih objekata u Europi. Posljednje 4 godine ekipa francuskih speleo-ronilaca provodi 7 dana godišnje u sustavnom istraživanju i mapiranju sustava potopljenih kanala. Do sada istražen sustav proteže se 385 m u duljinu i 68 m u dubinu. Ipak do sada nije pronađen izlaz i veza sustava sa zaleđem što bi objasnilo porijeklo tako velike količine vode.

A sad o tome kak je nama bilo….

Potegnemo mi tam jedno popodne iz Čapljine, gdje smo proveli tjedana dana u kolovozu prošle godine, da malo pogledamo kaj ima i kaj bi se moglo. Dođemo tam, sparkiramo se i odemo prek mosta na drugu stranu rijeke otkud se stijena bolje vidi. Stojimo tam i gledamo desni rubni greben stijene dalekozorom i planiramo smjer, štandove i slično. Kak je to potrajalo neko vrijeme najedanput zove nas nekto sa obližnje terase….

  • N (Nećko): Alo momci, šta vas zanima?
  • KiH: Pa evo, malo gledamo stijenu i tak…
  • N: Oćete se pet?
  • KiH: (Hrvoje zbunjen, Krešo odgovara) Ja, pećemo se….
  • N: ….ma ćete se pet il` ćete silazit?
  • KiH: Pet ćemo se, pet!
  • N: (silazi s terase i dolazi k nama) A đe bi se vi peli, jadni nebili? Jel tamo iznad vode?
  • KiH: Ma ne sad bi za početak tu desno da malo usnimimo situaciju…
  • N: Aaaa-ja, to moš, bola`, bes problema! Ja mislio da bi vi tamo u sredini đe je crveno. Zna`šta ti je tu fol? Saću ti ja reć….to ti je, bola`, kontra nagib kontaš? Da je to vako pravo (pokazuje rukom okomicu), bola` to bi s`aki bes problema peo, al ovako jok..

 ….i tak smo nastavili priču sa simpatičnim Nećkom i njegovim ocem koji nam se pridružil malo kasnije. Od njih smo čuli priče o alpinističkom pokušaju iz 80ih i o nestretnom francuzu, kojeg je među ostalim mještanima, tražio i sam Nećkov otac. Nakon kakvih vuru vremena ugodnog druženja zapalili smo nazad u Čapljinu sa odlukom da se vraćamo sutra ujutro sa svom opremom. Vratili smo ce iduće jutro oko 8 sati i uz kavicu pričekali da se strese, tog ljeta redoviti, jutarnji pljusak i još malo da se stijena kolko tolko posuši.

Delfinov smjer (Za Stanku)

Pristup kreće po šodranoj stazici iza restorana na suprotnoj strani rijeke od parkinga. Sa stazice se skreće na sipar tamo gdje je zidić koji ga podupire malo srušen pa se tamo najlakše popne na sipar. Po siparu dalje držeći se desno i ravnajući se prema stijeni. Taj komad je dosta nezgodan zbog strmog i kližućeg sipara te zbog grmlja. Mora se stalno biti na siparu koji tvori prirodne prolaze kroz grmlje. Ulaz u smjer označen je čovuljkom u podnožju stijene i dosta je tijesan za dvojicu pogotovo za pripremu opreme i presvlačenje. Ipak smo odustali od desnog grebena i odabrali smjer lijevo od samog grebena tj uz desni rub stijene jer nam se greben činio prerazveden i nezanimljiv.

Prva dužina duga je samo 30 m. Prvo prolazi po laganim pločama i žljebovima (III) i polagano prelazi u strmije žljebove (IV). Odmah nakon toga dolazi ključni detalj (A1) smjera, nezgodna kosa glatka ploča koja visi u lijevo, a s desna joj je glatki trbuh. Tu je Krešo stao i na nekakvom jadnom drvcetu napravio „nazovi“ štand u nadi da ću ja ,kao lakša polovica naveza, uspjeti nekak proći.

Dakle drito na početku druge dužine je opisani detalj i (A1) ulaz u njega je prilično nezgodan. Odmah mi je bilo jasno da neću ni pokušavati proći slobodno jer nadohvat nije bilo mjesta za međuosuguranje (razlog zakaj je K. radil štand na tom drvcetu), a samo štand sigurno nebi izdržal pad faktora 2. Čak i obilaženje Kreše na štandu je bilo nezgodno, a sam ulaz u detalj se svodio na jednu dobro postavljenu nogu i drugu koja se oslanja samo na trenje dok rukama samo grlim ploču i trbuh Kad sam se uspravio na noge Krešo mi je pritiskao onu slabiju nogu na stijenu, da ne prokliže, dok sam ja lijevom rukom zabijao dugački profilni klin u pukotinu između ploče i trbuha. Tek kad sam ga zabio i stao u ubačeni stremen mogli smo malo odahnuti jer je je klin izgledao prilično sigurno barem pod mojom težinom. Do kraja detalja je slijedio još jedan klin sa stremenom nakon čega sam izašao na lakši (IV) teren. Do idućeg štanda, na odličnoj polici u hladu pravog drveta, napravio sam još 30 metara.

Treću dužinu (IV+) od 20 m je vodio Krešo, a išao je samo do velikog platoa na grebenu. Tamo je složio štand da smanji trenje jer je od tamo smjer skretao lijevo u izraziti žlijeb.

Prvih 20 m četvrte dužine ide po razvedenom žlijebu (IV-V) sa dosta grmlja za međiosiguranje. Stijena u njemu je dosta klimava pa sam si tako prlikom postavljanja prvog međuosig., na nekih 7-8 m, izvalio glonđu veličine dvogodišnjeg djeteta ravno u krilo. Jedva sam ju istresao, a da mi ne opadne na nogu, štrik ili Krešu. Zadnjih 20 m ide po razvedenim pločama do poveće police na kojoj su se sunčali poskoci. To je ujedno i kraj smjera jer preostalih 40-ak metara do vrha rastegnuto preko otprilike 200 metara jako razlomljenog grebena što prekida kontinuitet penjanja.

Spust smo izveli ugodnim abseilom 4x30m koristeći pouzdano grmlje kao sudrišta. Vjerojatno bi se u buduće mogle bolje podijeliti dužine tako da ih bude samo tri, ali malo dulje.

Na povratku iz smjera spuštamo se po siparu prema rijeci. Kod silaska sa sipara na stazicu kojom smo došli, iz daleka vidimo dvojicu kršnih momaka, iz spomenutog veslačkog kluba „Blagaj“. Stoje popreko na stazici, ruku prekriženih na prsima, i čekaju nas. „Baš super!“ - pomislim si. Sad budu nas još i lokalci, na kraju, zafrkavali zato kaj smo se „peli“ bez pitanja ili nekaj tome slično i to u BiH!?!?. Još da smo u kakvom NP čovjek bi razumio, ali ovdje…? I tak dođemo mi do njih, lijepo ih pozdravimo i krenemo dalje proći, a kad odjednom njihova se smrknuta lica razvuku u srdačni južnjački osmjeh.

  • N (Nećko 2.): Zdravo momci! Jeste vi ona dvojica što su se peli tamo gore?
  • KiH: Paaaa ooovaaaj, jesmo, da. Zašto?
  • N: Pa ništa, tako eto vid`li vas đe se spuštate pa vas došli malo pozdravit i tako.

 Odmah nam je bilo lakše! Dečki su super! Zapričali se mi s njima o njihovim planovima za razvoj turističko-pustolovne ponude Blagaja i o tome kak je to njima sve super (alpinizam i penjanje), ali ne znaju baš dovoljno pa se toga još nisu latili. Za sada su uspjeli pokrenuti samo obilazak vrela čamcem, a uskoro planiraju trasirati nekoliko biciklističkih tura. Za kraj su nas pozvali na tu kratki vožnju u vrelo da nam ga malo pokažu i ispričaju. Ispred čamca jedan od mladića pružio nam je prsluke za spašavanje i kacige koje moraju obući svi posjetioci ulaska u čamac. Vidjevši to Nećko ga zaustavi i veli: „Pusti to bola`! Šta će to njima pa to su ekstremisti!“



Delfinov smjer - slikoskica



created by: klacko @ 2008-11-12 14:21:47 / updated by: klacko @ 2008-11-12 14:38:32