Fotografski kutak: slike s penjanja.

Penju: Sanda Šarko i Vlado Sarkotić
Gdje: Rž, sjeverna grapa pred spust (IV, S4+ 55/50 st)
Foto: Rene Lisac, 05/2011

Učitaj iduću fotografiju ...
AO HPD Željezničar
Povijest odsjeka
Alpinistička škola
Alpinistički i sportski smjerovi u Hrvatskoj
Klek

Velebit

Okić

Paklenica

Vela draga

Kalnik

Sisol

Biokovo

Ledolomstvo u Hrvata (i malo šire)

Stijene iznad Bribira

Omiš

Popis prvenstvenih smjerova AOŽ - neautorizirana kronika

Knjižnica odsjeka
Ekspedicije, putovanja, izleti
Novosti
Linkovi

Novosti
Grazer Bergland - izvještaj o nezgodi
Za Marlenu...
Najava ekspedicije Cordillera Blanca 2019
Izvještaj sa ekspedicije Kavkaz 2018
Grossglockner via Stüdlgrat 29.04.2018 - izvještaj

Upozorenje

Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više


RSS Feed

RSS je tehnologija koja omogućuje jednostavan način za automatsko preuzimanje informacija sa web stranica koje vam se sviđaju. više


Kontakt

AO HPD Željezničar
Trnjanska cesta 5b/I
HR-10000 Zagreb
info@aozeljeznicar.hr

Žalfija - impresije prvih penjača!

Žalfija

   Sasvim obično jutro. U tek otvorenoj oštariji širi se miris jutarnje kave. Gledam prema prozoru, kroz usporeni plavičasti dim probijaju se jos nejake zrake sunca. Pravi je užitak biti dio Mesinog rituala zen-buđenja duha i tijela, jutarnja kavica i cigara, jutarnja čakula. Malo je ljudi svijesno koliko je važno tiho započeti dan.

   Dakle, već neko vrijeme mota nam se po glavi ideja o ponavljanju jedinog smjera u stijeni Sisola, točnije, u stijeni Šikovca. Onako, po malo, za dobra stara vremena… Meso je s prijateljima, prije dosta vremena, izveo taj uspon i nazvao ga egzotičnim imenom “Šodering”. Smjer je nezahtjevan, logično prati najlakši put kroz barijeru i nekako sa desna dohvaća Provrtenicu, prirodni tunel između Šikovca i Sisola.

-”da!” - zajedeno se prisjećamo - “jednom smo tamo, u Provrtenici, fino marendali i sušili mokru odjeću na pucketavoj vatri u društvu s dragim prijateljima iz Zagreba”…

   U Katunu kod vodospreme, ostavili smo Tempru i krenuli uzbrdo, isprva po šumskom putu, a kasnije odoka birajući prolaze kroz gustu šumu. Nakon nekog vremena dohvatili smo kamenjar u podnožju stijene pa se konačno otvorio i pogled na doljnji dio barijere. Sjedimo šutljivi, a pogled kritički analizira stijenu i po navici traži moguće puteve napredovanja.

   Gledam tako desni rub podnožja stjene piramidalnog oblika čiji se rub u nastavku pretvara u greben Šikovca. Čini mi se da prema boji i obliku ne bi trebao biti pretjerano krušljiv, i težina ne bi trebala biti nedostižna. Razmišljam: puni smo opreme, klinova ne fali, vode i klope imamo, a jutro obećava savršen dan za prvenstveni ….pa zašto ne! Nisam trebao Mesi dva puta ponoviti prijedlog. Stari majstor spremno je prihvatio izazov. Odmah smo počeli pomnije proučavati stijenu. Ta barijera se zapravo sastoji od dvije stijene i ogromne kose gredine između njih. Prva podsijeća na klekovu stijenu, vapnenac sa pomalo krušljivim oprimcima, pukotine iz kojih raste trava i kržljave biljke i svakakvi oblici vlažne crne mahovinaste površine. Onda slijedi duga i široka, ali strma gredina. Obrasla je niskim raslinjem i klekovinom. I konačno vršna stijena za koju bi svatko tvrdio da je paklenička, kad ne bi znao gdje se nalazi.  

- “onda, smjer bi mogao teći sredinom te piramide, ali držeći se više desno dok ne dostignemo greben, pa po njemu napredovati do vrha. Jedini problem mogao bi biti delikatna prečnica u desno iznad one prve police, ča ne?” – komentira Meso i kopa po ruksaku, “…aha, i meni djeluje zahtjevno” - odgovaram – “ali željeza imamo…”

   Navukli smo pojaseve, čelade nataknuli na glave, u jedan ruksak natrpali sve potrebno i onako zveckavi uputili se prema otvorenom žljebu koji predstavlja ulaz. Prva dužina je nekakvo predsoblje smjeru i umjerene je težine, ali te prije njenog kraja izmuči gusta klekovina, pogotovo ako tegliš ruksak. Udobna polica koju dostižemo pravi je užitak, štand. Pogled puca nad dolinom u nedogled. Sad slijedi teška dužina. Ispočetka je to blago prevjesna ploča, zatim kad se zatvori manjim stropom jedini izlaz je glatka trbušasta prečnica u desno, ključno mjesto smjera… Kratki glasovi, pogledi, vješto baratanje užetom, dahtanje od napora, ukci kučne radinosti veselo zvone u pukotinama koje se baš nisu same ponudile… Tu je Mesina legendarna domišljatost elegantno riješila ovaj penjački problem.

     Reljef stijene nije nam dozvoljavao napredovanje, već smo nastavili traverzirati desno i gore po sistemu polica i žljebova sve dok nismo dostigli greben i zagledali se u dubinu koja se otvorila prema jarugi s druge strane. Stijena koju smo sad gledali prema dolje, predstavlja južnu stranu Štikovca, a njeni stropovi i previsi pljenili su nam pogled i izmamiljivali komentare.

   Nastavili smo po grebenu preko manjih i večih skokova umjerene težine, koje smo penjali prema osjećaju, sad s jedne, sad s druge strane. Vrijeme je bilo kao izmišljeno za nas, za ovu stijenu, za ovaj smjer….

   I tako, ne znam… ili je to loša karma ili možda nešto drugo, ali poveći kamen koji mi je prošvikao pored glave okrznuo mi je ruku. Ispustio sam oprimak i zanjihao se u praznini. Već viđeno… u dvije godine, Meso me je tri puta “gađao”, i jednom spašavao! A gore na štandu, ogromne iskrene plave oči odavale su ga da mu žao.

   Barijera se sad osjetno položila, dostignuli smo gredinu, to ogromno more mirisne klekovine. Na naše iznenađenje sva je bila ispresjecana jasno ugaženim “ljudskim putevima”. Sjeli smo, udobno se smjestivši na njenom najvišem djelu i započeli marendu. -“ ma zar je moguće da su to lovski puti? “– na glas sam razmišljao punih ustiju. Debatirali smo o tome sve dok nam pogled nije uhvatio, ali tamo na sasvim drugom grebenu, pravu pravcatu divokozu, alpskog gamsa usred Istre! Nema sumnje, bili su to gamsovi puti!

   Dan se polako bližio kraju i postali smo svijesni koliko je ova stijena velika i duga, zaista pravi alpinistički doživljaj, istarski grande course. Dužine koje su slijedile prošle su kao mnogo puta prije, brzo i  u jednom dahu. Stijena je bila ugodna, čvrsta, pravi paklenički užitak izlaznih dužina smjerova u Anića kuku.

   Na vrhu su nam ruke prijateljski pljesnule u stisak i prekinule tišinu smiraja dana. Nosnica punih mirisa žalfije, zagledani prema krvavom obzorju u posljednje zrake sunca, čutimo kako je Istra pod nama sitna i velika. Pravi je užitak biti sada tu i šutjeti s prijateljem …... malo je ljudi svijesno koliko je važno tiho završiti dan..

 

Listopad 2002, Nikša




created by: klacko @ 2009-11-09 10:51:47 / updated by: klacko @ 2009-11-09 10:53:03