Fotografski kutak: slike s penjanja.

gdje: Starigrad Paklenica
foto: Marko Dukši, 12/2004

Učitaj iduću fotografiju ...
AO HPD Željezničar
Povijest odsjeka
Alpinistička škola
Alpinistički i sportski smjerovi u Hrvatskoj
Knjižnica odsjeka
Ekspedicije, putovanja, izleti
Penjanje u suhoj stijeni

Penjanje u snijegu i ledu

Ekspedicije

Visokogorstvo

Novosti
Linkovi

Novosti
LJAŠ 2017 - Izvještaj s Kleka
LJAŠ 2017 - Izvještaj iz Paklenice
Ljetna Alpinistička Škola (LJAŠ) - Izlet Okić i Ravna Gora
Marko Rožman, druženje pod zvijezdama, 24.5.2017.
Prvi izlet zimske alpinističke škole - Mlačca

Upozorenje

Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više


RSS Feed

RSS je tehnologija koja omogućuje jednostavan način za automatsko preuzimanje informacija sa web stranica koje vam se sviđaju. više


Kontakt

AO HPD Željezničar
Trnjanska cesta 5b/I
HR-10000 Zagreb
info@aozeljeznicar.hr

Čvrsnica, 2010.

Prvi posjet: Pločno, 25-27.06.

Dragi Jozo! Desetak dana ... želimo sprovesti na Čvrsnici sa bazom u kući na Vilincu, kao završni dio naše alpinističke škole, sa oko 15 učesnika. Nas interesira da li je kuća spremna da nas primi, da li ima dovoljno ćebadi i posuđa za kuhanje hrane. Zatim nas interesira kolika bi bila cijena za jednog konja sa vodićem. Trebat ćemo nekoliko konja, ali to dolazi u obzir samo ako će cijena biti pristojno umjerena. Išli bi od Jablanice do Vilinca preko Plasa. Javi koliko sati traje uspon. Mi ćemo penjati u stijeni Pešti brda, Meriča kuka, kao i u Velikom kuku, ovisno o momentalnoj kondiciji i vremenskim prilikama. Molim te pošalji hitno odgovor ... Primi puno srdačnih pozdrava od Jože, Anđelka i Drageca

Na ruke drugovima Ili drugu Žoharu, Joži i Anđelku Lojzu. Dragi drugovi nakon vašeg boravka na Čvrsnici jasam dobijo odgovor od druga Žohara daste sretno doputovali u Zagreb i završili alpinističku školu sa uspjehom. To mije naj draže čuti a dalje daste mi bili zadovoljni sa ljepotama naše planine Čvrsnice i sa samim domom a napose sa mojom uslugom prema vama u cjelini ... eto tako jesam jučer bijo na Vilincu, uredijo kuću itako novoga nema šta da vam pišem, samo ima vrućine jako mnogo. A sada primite primite planinarski pozdrav ... Vaš Jozo

Ovako su se daleke 1965. godine dopisivali naš Joža Leskovšek i Jozo Klepica iz Doljana, tadašnji domar, pripremajući teren za željezničarski logor koji je tog ljeta održan na Čvrsnici. Ova pisma, koja su dio opsežne dokumentacije koju je Leskovšek sačuvao o toj i drugim akcijama, prenosim jer sam se neki dan našao na toj impresivnoj planini i došao na ideju da bi bilo odlično kad bismo i mi uskoro imali sličnu korespondenciju s nekim u tim krajevima. Ali idemo redom.

Zrinka, Nada i ja (a tamo je bio i Goran Čurčić, naša berba 2004) priključili smo se izletu 'Kapelaša' u BiH, čiji je cilj bila planina-junakinja ovog mog izvješća. Zašto baš u tom aranžmanu? Pa, zato što je tako bilo jeftinije i još više stoga što noviji vodiči i SFOR-ove mape za to područje kažu da na Čvrsnici ima mina i drugih eksplozivnih džidža. Tako je, bar za prvi puta, bilo ugodnije ići s nekim tko poznaje teren, a to su bila dvojica hajduka iz Posušja, angažirana od strane organizatora. Ali nije zanimljivo bilo samo to brdo već i mnogi krajevi usput. Kao prvo, ugodno sam se iznenadio kanjonom Vrbasa između Banja luke i Jajca. U tom se potezu u njemu nalaze čak tri klisure (Zvečajska, Grebenska i Bočačka) u kojima ima gomiletina stijena, i velikih i malih, dapače toliko da se na kraju umorite od gledanja svega toga. A ispod njih huči moćna rijeka, mjestimično ukroćena branama. Mislim da sam prije nekog vremena na jednoj od naših penjačkih stranica vidio poziv za neki skup u tom kraju, ali nikad nisam primijetio ikakav izvještaj o tome. No, kakva-takva penjačka aktivnost postoji, ali sigurno mnogo toga nije ni dotaknuto. Zatim je na red došlo Jajce, rodno mjesto bivše države. I ono je oku ugodno, mada bi uz više glancanja moglo postati i sjajno. A ćevapi i pite su već sada pravo dobri.

Idući moment koji se pamti bio je prelazak prijevoja Makljen (1123m) nad Prozorom. Odatle odjedared pukne pogled na hercegovačke dvotisućnjake: Prenj, Čvrsnicu i Vran. Na tu mi je sliku odmah nešto zaigralo oko srca, ne samo zbog nazubljenih kresta tih planina, koje su bitno odudarale od blagog krajolika koji smo dotad gledali, te zbog očekivanja nečeg novog a dugo željenog, već i zbog gomile snijega koji se na njima nazirao. A ja ponio samo niske, pristupne cipele! Stoga sam se pobojao da vrha Čvrsnice vidjeti neću, ako je stanje doista takvo kakvo je odatle izgledalo. Srećom, ispalo je da u tom času nismo mogli razlikovati snijeg od stijenja i sipara, pa je situacija ipak bila dovoljno povoljna. Ali to nije bila jedina zanimljivost koja se vidjela s Makljena: za oko nam je svima odmah zapelo još i Ramsko jezero na koje smo se uskoro i spustili. Tamo smo posjetili sasvim pristojno uređen franjevački samostan Šćit. A u njemu čuli svakojake priče: da je iz njega Tito dao znamenitu naredbu 'Prozor noćas mora pasti', da su partizani iz jedne neeksplodirane bombe koja je pala na tamošnju crkvu izvadili eksploziv kojim je ćelavi Jul Briner srušio most na Neretvi (zar nije on?), da je brana kojom je stvoreno jezero trebala biti 23m viša ali je Tito odlučio da ipak ne bude jer bi tako bila potopljena i zgrada iz koje je dao onu slavnu naredbu, itd. U sklopu tog kompleksa nalazi se i muzej ramskog kraja i njega najtoplije preporučujem. Dosad još nigdje nisam vidio bolje sređen etnološki muzej, a prirodoslovni odjel ima više životinja nego npr. mnogo veća riječka institucija te vrste. A cijena posjeta uistinu prava sitnica: 1 euro. Uz to još dobijete neprekidno ojkanje i ganganje, čisto da ne zaboravite gdje ste. A zanimljiv je i informativni centar-kafić samostana. Tamo na šanku čujete dijaloge poput ovog: "Daj dva ožujska, razglednicu i dvije mise za ovog i onog. Može, 98 maraka." Zrinka je pazarila u tom stilu, samo bez pive. Zatim je uslijedilo još malo vožnje preko raznih prijevoja, sve dok nismo stigli na Dugo polje i smjestili se u motel 'Hajdučke vrleti', nasuprot velebnoj Čvsnici. I sve to samo u jednom jedinom danu! Meni više nego dovoljno.

Drugi je dan bio rezerviran samo za uspon na Pločno (2228m), najviši vrh planine-junakinje. Nije naporan u pogledu visinske razlike koja se savladava, budući da se kreće s 1200m, ali ipak traje dobra 4,30h jer nakon početnih 1,30h penjanja po strmijem terenu morate zaobići cijelu sjevernu, vršnu stjenovitu barijeru po mrežastom platou na nekih 1800m. I to traje. Kad konačno dođete pod vrh sa sjeveroistoka, čeka još 200m vrlo strmog, djelomično zasniježenog sipara. Zapravo smo u prvi mah posumnjali da se nećemo izvući preko toga, budući da je izlazak na vršni greben zatvarao strmi, snježni zapuh visok desetak metara. Ali provukli smo se kroz rubnu pukotinu i dovukli do vojnog objekta na vrhu. Iako me ljepota planine opustila, ipak sam se ondje sjetio SFOR-ovih upozorenja o mogućim minama oko ograde i radije se držao ruba stijene. Uslijedilo je fotografiranje, razgledavanje i ostalo što već ide na takvim mjestima, sve dok nas vrijeme nije konačno izdalo i natovarilo nam na vrat gustu maglu i kišu. I to stanje nije prestalo sve dok se nismo spustili.

U motelu smo se nagradili janjetinom i ostalim finotama kojima se gostila hajdučina Mijat Tomić, čiji se kult gore njeguje (a po fotkama sa zidova vidi se da nije jedini koji im je drag, no te ostale sami pogodite), pa lizali rane. Trećeg dana ujutro slijedilo je povlačenje prema Travniku, posljednjem odredištu izleta. Ni tamo nije lose, barem kad dođete nakratko i kao turist. I konačno, dug i zamoran povratak u Zagreb. Ali isplatilo se i to bogato. Ako ne vjerujete, neka vas u to uvjeri činjenica da ovaj izvještaj nisam mogao započeti dok nisam progutao Andrićevu 'Travničku hroniku'. A takvu inspiraciju ne dobijete baš nakon svakog izleta, izleta na uobičajena i poznata mjesta, ma što da tamo radili ili penjali. Eto, valjda idući put posjetim tu Hercegušu s neretvanske strane gdje je bolje zacurila i ukrasila se stijenama kojima u bivšoj Jugi nije bilo ravnih: preko 1000m visokim Velikim i Mezića kukom.

Neven Petrović

Drugi posjet: Diva grabovica

Treći posjet: Veliki vilinac, 19-22.08.

Kako su dojmovi od prije dva mjeseca bili odlični, vrag mi nije dao mira i opet se moralo na Čvrsnicu. Ovaj put u manjoj ali agilnijoj ekipi: Dado, Djuk, Nada, Sandra, Željko, Jaca i ja. Sada nismo išli kroz Bosnu nego najbržim putem: autocestom do Zagvozda, pa preko Imotskog i Posušja. To je ukupno 520km od Zagreba (od čega 450km autocestom). Usput smo zavirili u oba prekrasna Imotska jezera i šteta što nismo malo umočili barem noge u njih, ali dogovor nam je bio nespretan i nedorečen. A nije se ostvario niti moj početni plan: juriš na Vran (2074m), odmah istog dana. Radije smo malo obišli Dugo polje i njegove smještajne mogućnosti, te se udobno uvalili. U tom kontekstu moram odmah kritizirati Poljakov vodič jer planinarski dom u Risovcu već godinama uopće ne radi, pa nitko ne treba planirati noćenje u njemu. No, tako je i bolje s obzirom na to kako izgleda. Naš je pansion bio odličan, mnogo bolji od motela 'Hajdučke vrleti' u kojem smo bili prethodni put, a cijena vrlo pristojnih 10 eura po glavi na dan (računajući tu popust za koji se izborio spretni Djuk).

Drugi dan ujutro krenuli smo na turu prema našem glavnom cilju, planinarskom domu pod Velikim Vilincem. Ideja je bila vidjeti kako tamo stoje stvari, tj. bi li se ondje opet dao organizirati kakav alpinistički logor budući da ta lokacija pruža jedinu mogućnost za takvo što na cijeloj, ogromnoj Čvrsnici. Ali o tom potom. Uspon kreće po skijaškoj stazi i mada svi vodiči kažu da je taj dio nezanimljiv, nama to nije bilo tako. Naime, te krčevine obiluju šumskim jagodama i malinama i bome se već dugo nismo tako dobro najeli tih bobica kao tada. Na vrhu skijališta započinje markirani put i vodi strmo uzbrdo kroz bukovu šumu do stjenovitog grebena. To je otprilike na nekih 1800 metara visine i nakon toga put se više bitno ne uzdiže nego samo prodire u unutrašnjost planine. Ali ambijent je sjajan jer vidici pucaju na sve strane, te je ta tura atraktivnija od one prema najvišem vrhu, Pločnom. Zanimljivo je i to što je staza nevjerojatno 'mekana', iako bi čovjek tamo očekivao suri kamenjar. Razlog tome jest to što je većinom prosječena kroz klekovinu, pa se hoda po zemlji a ne po kamenju. Tek se na par mjesta naleti na kakvu siparčinu. Ukratko, po takvom terenu za nekih 5h (s odmorima) dođete na Veliki Vilinac (2117m), koji predstavlja središnji vrh masiva a nalazi se već na neretvanskoj strani brda. Pogledi pucaju na brojne šiljke Prenja, Veleža i Čabulje i, najvažnije od svega, Divu Grabovicu u kojoj se nalaze najmoćnije stijene bivše države. U upisnoj knjizi otkrivamo nekoliko poznatih imena, starih bosanskih alpinista koje su vjerojatno zapamtili oni koji su 80-tih pratili 'Naše planine', kao što su Sakib Kliko i Faruk Zahirović. A u blizini je potpisan i Tito (sumnjam da je vlastoručno), i to pomoću naslaganog kamenja.

Nakon toga slijedio je silazak do pl. doma, koji je doista obnovljen ali još nije službeno otvoren (kako sam napisao u prethodnom izvješću). O tome kako izgleda prosudite sami iz fotografije, no meni se osobno više dopadao onaj stari kojeg je zoljama razvalio HVO. U blizini je izvor, s nevjerojatno hladnom i sasvim pitkom vodom. Kako nitko od nas nije nagazio na minu, mada smo se dosta smucali naokolo, slutim da ih (suprotno nekim glasinama) niti nema. A odmah ispod, ispod je veličanstvena Diva Grabovica! Od 1100m Velikog kuka izviruje tek nekih 100-200m, dok se Mezića stijena vidi mnogo bolje. Očekivao sam da je takva gromada od 1300m manje strma, ali vraga! Neki njeni dijelovi izgledaju potpuno okomiti i ne baš razvedeni. Mislim da bi nekom boljem navezu mogla biti prilično dobar izazov. Čudo da se Franček Knez nikada nije ondje zatekao jer bi za sebe tamo našao i više nego dostojan teren. Ali ako nas čita, tko zna ...

Sandra, Nada i ja smo se isti dan vratili u Risovac, dok je ostatak ekipe prenoćio na domu. Sačekali su Jablaničane koji polako dovršavaju zgradu, te izvidjeli kako je unutra. Kažu da obećava, pa vjerujem da bi se logor ondje doista mogao napraviti, npr. dogodine. Izvidjeli smo i pristupe do Vilinca. Najkraći ide s kraja Dugog polja, negdje od Sovićkih vrata, odakle se može dosta duboko cestom i zatim ima još 2,30h pješke. A pokupili smo kontakte onih koje bi trebalo pitati slažu li se s takvim idejama. Tako mislim da mogu reći da je teren pripremljen, onoliko koliko se to u ovom času moglo učiniti.

Idući dan smo Nada i ja otišli na Veliki Vran, onako po bespuću odmah iznad 'Hajdučkih vrleti', a spustili se skroz friško markiranom stazom. Ta planina je također lijepa i bogata biljem (lokalci se hvale da taj predio ima više vrsta zelenja nego cijela Velika Britanija). Na mjestima ne možete drugačije negoli gaziti po nasadima borovnica koji su baš posvud. Ima ih toliko da čovjek pomisli da se kad-tad mora susresti s nekim medom koji čuva svoje hranilište. Ipak, na žalost smo čuli da su krivolovci za vrijeme rata potamanili svu divljač i da je trenutno teško sresti bilo kakvo živinče. A naši spavači na domu su od njega otišli na Pločno. Kažu da je taj put prekrasan, ali nemarkiran i često obrastao klekovinom. Na vrhu su sreli mnogo raje: nekih koji su na Pločno došli terencima i drugih koji su dopješačili iz Masne luke. No, cijeli im se izlet odužio i u dolinu su se spustili tek oko 19h, te stoga nismo više mogli nastaviti po planu - tj. produžiti do posljednjeg preostalog (etnički) hrvatskog dvotisućnjaka, Cincara nad Livnom. Ništa, morat će nas sačekati do iduće prilike.

Iduće jutro, pri odlasku, nakrcali smo se raznim biljnim likerima koji se proizvode na Blidinjskom području, tj. borovničkama, borovačama, rakijom od stolisnika i inim. A pokazalo se da Dadin ugled dobro dođe: naišli smo na njegove bivše tečajce i nekadašnje članove AOŽ koji u Risovcu imaju vikendicu. Pozvali nas ljudi da se opet pojavimo i smjestimo kod njih, a Dado za to ima volje već relativno brzo - zbog turno-skijaških mogućnosti koje vidi na Čvrsnici i (pogotovo) Vranu. Neumorni je Djuk još sa svojom ekipom otišao na Vran dok smo se mi preostali preko jezera Buško blato vratili na domaći teren. Tamo smo se okupali ili bar smočili noge, te malo slinili na Tušnicu i Kamešnicu koje odatle stvarno moćno izgledaju: izdižu se praktički iz samog jezera i to do sasvim zavidne visine od 1700, odnosno 1900m. A u daljini se nazirao Cincar. Livno, dolazimo!

Neven Petrović




created by: neven @ 2010-11-04 14:59:23 / updated by: neven @ 2010-11-09 10:07:14