Fotografski kutak: slike s penjanja.

Penjač: Rene Lisac
Gdje: abseil sa Stupa, Paklenica
Foto: Jelena Mazor, 11/2011

Učitaj iduću fotografiju ...
AO HPD Željezničar
Povijest odsjeka
Alpinistička škola
Alpinistički i sportski smjerovi u Hrvatskoj
Knjižnica odsjeka
Ekspedicije, putovanja, izleti
Novosti
Arhiva novosti

Arhiva iz vremena prije nastanka ovih stranica

Linkovi

Novosti
Marko Rožman, druženje pod zvijezdama, 24.5.2017.
Prvi izlet zimske alpinističke škole - Mlačca
Ledena masovka u Kranjsku goru
Oslobađanje Kosova i Zadra
Mladi škripavac

Upozorenje

Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više


RSS Feed

RSS je tehnologija koja omogućuje jednostavan način za automatsko preuzimanje informacija sa web stranica koje vam se sviđaju. više


Kontakt

AO HPD Željezničar
Trnjanska cesta 5b/I
HR-10000 Zagreb
info@aozeljeznicar.hr

Dolomiti, lipanj 2015.

From:Neven Kmetic wrote:

Tko zna po koji put u Dolomitima, ali po prvi puta u alpskim smjerovima

Utorak 23.6.

Našli smo se našli Željka il Sottosopra, Ivana la Sofferenza , Mac di Fresco, Wilder di Capo, Kasum la Pietra i moja malenkost Kmeco piu Giovane kod Bille na rotoru ne bi li krenuli prema Dolomitima.

Za mene prvi alpski izlet, za Ivanu drugi, a ostalima pitaj boga koji po redu.

Prognoza za prvi dan je loša, kažu da je u Dolomitima kiša do navečer, pa ne žurimo nego lagano vozimo prema Passo Sella (iznad mjesta Canazei) i po putu slavimo Perin rođendan (slika 1).

Predvečer dolazimo na odredište, lociramo mjesto za spavanje na kojem su Ivana i Pero već bili i tu se smještamo u naš Valley (Uprising) u predivnom ambijentu (slika 2) između impozantnih stijena Pordoi i Ciavazes a u blizini su i Sella towersi.

 

Noć je bila hladna tako da smo se sjetili starog imotskog haikua koji je obilježio prvu noć:

Zima je…Pivac stoji na jednoj nogi
Vitar gonja lepušinu po guvnu
Je ladno, krvi ti issssove

Srijeda 24.6.

Budimo se, sunce nas lagano grije i krećemo penjati u prvi Sella stup. Penjemo Wilder i ja kao prva naveza, a Željka, Pero i Mac kao druga naveza (slika 3). Na suncu je lijepo toplo no u hladu je stijena hladna tako da smo po smjeru kopitali nogama kao da nisu naše, a i prsti na rukama baš nisu bili nešto topli. Dok smo mi penjali naš smjer Steiger (180 m, V-/IV) dva Austrijanca su nas nekoliko puta prešibala po susjednim smjerovima i spuštala se djelomično po našem smjeru. Ono što smo taj dan naučili je abseil koji smo prozvali Austrijski abseil, a izvodi se tako da se prvi partner razveže (ok prvo se upaničari) onda provuče svoj dio užeta kroz abseil ring i opet se naveže. Nakon toga ga drugi partner preko spravice spušta prema dolje (po jednoj niti, jel) i kad je ovaj dolje na štandu javlja ovome gore na može ići. Nakon toga se drugi partner razvezuje, baca svoju polovicu užeta dolje i abseila se "normalno".

Dakle, došli smo na vrh prvog Sella stupa, malo se sunčali na vrhu i premišljali hoćemo li dalje, no bilo nam je dosta hladne stijene i vratili smo se u naš Valley upraising kamp.

 

Haiku za taj dan glasi:

Evo nas Sella
Noge kao kopita
Austrijski abseil

 

Četvrtak 25.6.

Treba li napomenuti da je noć bila hladna, šatori zaleđeni, a jutro nosi sunce i pregršt topline koju koristimo za penjane u Pic Ciavazesu. Ivana i Pero te Željka i Mac idu penjati Via della Rampa (335 m, IV+), a Wilder i ja idemo u Rossi-Tomasi (285 m, IV) gdje ja potežem svoje prve vodeće cugove u Dolomitima (slika 4).

Željka i Mac odustaju i abseilaju se nakon popeta 3 cuga jer Maca boli prst na nozi i ne može nastaviti penjati.

Ja u smjeru nailazim na čok (Wilder će znati naziv, uglavnom neki ultra fancy kakve si je sada Dukši naručio), Wilder kao drugi vadi čok i daje ga meni kao trofejni čok za prvo vođenje u alpskim/dolomitskim smjerovima.

Završavamo smjerove i vraćamo se u naš Valley.

 

Haiku za četvrtak:

Slovenci kažu štirka
U nas bi bila petica
Aqua di Scampi

 

Petak 26.6.

Petak nosi lijepo vrijeme i idemo prema Passo Gardena penjati u Sas Ciampac. Klacko je Wilderu preporučio smjer Adang, pa što ne bi probali. Željka, Pero, Wilder i ja krećemo sa pristupom i pod stijenu dolazimo poslije 10 sati, a tamo imamo što vidjeti. Na svakom štandu po barem 2 penjača (a negdje i 3-4) i sve nekako sporo ide.

Čekamo sat vremena (slika 5), vidimo neće to baš krenuti (a smjer ima 425 metara + 150 metara izlazne dvojke), tako da se odlučujemo da dan odmora i odlazimo u Corvaru na kavu, a onda pizzu i pivo.

Taj cijeli dan odmaramo i planiramo sutrašnje ustajanje u 6 kako bi pod smjerom bili već u 8.

Tražimo mjesto gdje ćemo prenoćiti i odlučujemo se za parking od žičare ispod Passo Gardene.

 

Stijene svuda oko nas
Ljudi kao mravi u njima penju
Pizza i pivo u Corvari

 

Subota 27.6.

Ustajanje prije 6 i odlazak prema Sas Ciampacu. Pod smjerom smo prije 8. Željka i Pero kreću prvi, a za njima Wilder i ja. U stijeni nikoga, prava milina. Nakon 2-3 cuga vidimo dva helikoptera kako nadlijeću parking gdje Ivana i Mac spavaju svaki u svom šatoru. Kasnije saznajemo da je već u 7 krenula biciklistička utrka i da je na parking došla gomila automobila, ljudi, dva helikoptera koji su valjda snimali za televiziju. Uglavnom pravi spektakl od kojeg su Ivana i Mac pobjegli i otišli na hodaču turu.

A mi u stijeni peglamo po cugovima jer ima tu dosta posla. Malo se gubimo između 4. i 6. cuga i Pero pronalazi lakšu prečnicu od originalne. Onda zaflaksa u sljedećem cugu pa ih mi prelazimo po nadamo se originalnoj varijanti.

Pronaći frišku koru od banane u smjeru na štandu nekako ulijeva povjerenje da smo na dobrom putu. Wilder nalazi i klin tako da nam se Željka i Pero priključuju. Nakon 7 sati penjanja izlazimo iz teškog dijela smjera, Peru nehotice gađamo kamenjem na izlaznom cugu. Na svu sreću sve dobro prolazi, kaciga glavu čuva, a jednim kamenom je dobio u lakat. Ruka malo boli, ali na kraju smo smjera, ostaje nam 150 metara izlaska na vrh, slikanje (slika 6) i spuštanje po via normale nazad u dolinu. U zadnjih pola sata spuštanja nas sustiže grmljavinsko nevrijeme tako da smo sumanuto trčali prema planinarskom domu ne bi li pobjegli od grmljavine i tuče. Na kraju nas tuča hvata zadnjih 200 metara prije doma i uspijeva nas fino namočiti.

Sve u svemu uspješan dan s malo napetim završetkom.

 

Impozantan to je zid
Satima u njemu smo penjali
Tuča i grom

 

Nedjelja 28.6.

Nedjelja, dan za nešto kraći smjer jer valja se vratiti kući. Napokon dolazimo na Passo Falzarego gdje je zadnja tri dana i naša ekipa u sastavu Stipe, Črnjak, Šapit i Borna. Nismo se vidjeli, ali smo neke od njih razaznali u smjeru Via del Buco u Piccolo Lagazuoiu, a prepoznali smo ih po Borninom flouroscentnom Jokeru.

Pero i Wilder su išli penjati via Dibona (V+) u Torre Grande di Falzarego (slika 7), no nakon 5 cugova su se abseilali jer se stvorio gadan zastoj u smjeru. Treba li napomenuti da su dečki odmah isprobali Austrijski abseil?!

Mac i Ivana kao prvi navez i Željka i ja (za tu priliku aka Soko-Štark) smo išli u osvajanje južnog rebra u stijeni Hexenstein (180 m, IV+). Smjer prepun ljudi, no pričekali smo cca sat vremena da se svi maknu sa prvog i drugog štanda i lijepo smo onda uživali sami u stijeni. Mac je uspio naći neki full novi friend prije prečnice tako da je ukupan ulov na izletu jedan čok i jedan friend.

Još sam u smjeru od Željke naučio kako prebaciti penjača koji dolazi kao drugi na štand sa autoblocka na pojas da može

nastaviti kao prvi, a bez potrebe da se ovaj ulađari.

Sve u svemu lijep smjer, zanimljiv silaz kroz vojne rovove i bunkere iz 1. svjetskog rata.

Uslijedio je povratak prema Zagrebu i pripremanje novih izleta.

 

Falzarego, Falzarego
Sije sunce, plavo je nebo
Mitraljesko gnijezdo

 

Genijalan izlet, genijalna ekipa, super smjerovi, predivni pejzaži i jedva čekam da tako nešto ponovimo!

 

Kmeco



Slika1
Slika2
Slika3
Slika4
Slika5
Slika6
Slika7



created by: zeljka @ 2015-06-30 14:48:41 / updated by: zeljka @ 2015-06-30 15:35:27