Fotografski kutak: slike s penjanja.

Penje: Orsat Kratofil
Smjer: Vipera, 6c+, Rujičin kuk, Velebit
Foto: Petra Radulović, 09/2005

Učitaj iduću fotografiju ...
AO HPD Željezničar
Povijest odsjeka
Alpinistička škola
Alpinistički i sportski smjerovi u Hrvatskoj
Knjižnica odsjeka
Ekspedicije, putovanja, izleti
Penjanje u suhoj stijeni

Penjanje u snijegu i ledu

Ekspedicije

Visokogorstvo

Novosti
Linkovi

Novosti
LJAŠ 2017 - Izvještaj s Kleka
LJAŠ 2017 - Izvještaj iz Paklenice
Ljetna Alpinistička Škola (LJAŠ) - Izlet Okić i Ravna Gora
Marko Rožman, druženje pod zvijezdama, 24.5.2017.
Prvi izlet zimske alpinističke škole - Mlačca

Upozorenje

Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više


RSS Feed

RSS je tehnologija koja omogućuje jednostavan način za automatsko preuzimanje informacija sa web stranica koje vam se sviđaju. više


Kontakt

AO HPD Željezničar
Trnjanska cesta 5b/I
HR-10000 Zagreb
info@aozeljeznicar.hr

Matterhorn, 1988

DVADESETČETIRI SATA MATTERHORNA

BERISLAV MOKOS

Dugo u noć ne uspijevamo zaspati. Okrugli mjesec klizi prema vrhu najpoznatije evropske granitne piramide, a mi u šatorima na polici ispod Hornli grebena napeto očekujemo elektronsko pijukanje Stanetove ure. I konačno: Ti, ti, ti! Tri sata ujutro. Vedro nebo, hladno je. Opremamo se pod snopovima čeonih lampi, provjeravamo zategnutost pojasa, potrebnu opremu, dereze. Zvuk patentnog zatvarača na ulazu u šator posljednji je kontakt s toplim skrovištem.

Krećemo. Najprije se spustimo na ledenjak i traverziramo ga prema stjenovitom skoku koji moramo ispenjati da bismo dosegli gornji plato Matterhornovog ledenjaka. Dok hodamo po ledenjaku pašu nam zimski uvjeti stvoreni preko noći, međutim, stjenoviti je skok okovan u led, a u srednjem dijelu teče slapić.

Najprije po zaleđenoj stijeni hvatajući se za oble oprimke koji podsjećaju na kokošja jaja, zatim kroz slap, pa onda opet po zaleđenoj stijeni do strmog ledenog pobočja. Sve u svemu jedna dužina u kojoj prvo ne shvaćaš kakva je to tajanstvena sila koja drži rukavice na glatkim oprimcima, onda ti više nije uopće do razmišljanja o tajanstvenim silama jer ti voda iz slapa curi za vrat sve do gaća (pet sati ujutro na temperaturi ispod ništice nije baš neko vrijeme za tuš) i na kraju opet po ledu i nekakvoj kombiniranoj stijeni daješ sve od sebe samo da se malo ugriješ i dočepaš »normalnog« terena. Ipak idemo na bolje. Konstantni nagib ledenog pobočja i brzo kretanje, zbog upadnice valjda svog padajućeg kamenja sjeverne stijene, ponovo nas ugriju i stvar se na izgled odvija normalno.

S ove strane zove se Monte Cervinio

Drago penje preko skoka u ledu. Gledam odozdo snop svjetla iz njegove čeone lampe kako uporno traži uporišta u okomitom detalju i razmišljam što bih napravio da sada padne. Znam što bih napravio, ali isto znam da bi me uže iščupalo s osiguravališta i da bismo završili nekih 200 metara niže u jednoj od ledenjačkih pukotina. Možda bi nas pronašli kada se razdani. Tada bi nam već bilo svejedno. Svjetlo Dragine lampe nestane iza ugla i uže ponovo počne brže kliziti po ledu.

Na gornjem smo platou i radimo ono što se u smjerovima ne smije raditi. Raspravljamo: gdje je naš smjer? Stane je još doma govorio da za Matterhorn nema problema jer on ima dobar opis. Taj dobar opis ostavio je u autu. I sada je najglasniji i najuvjerljiviji pa mu šutke prepuštamo vodstvo. Zanimljivo je bilo na Kleine Scheidegu ispod Eigera, kad nam je bilo postavljeno pitanje tko je vođa grupe. Blesavo se smješkajući pogledali smo jedni druge i onda gotovo u isti čas lanuli: »Nema vođe!« Dostojno zastupamo domovinu i njen samoupravni sistem. I doista, uloga vođe seljakala se od jednog do drugog zavisno o situaciji i trenutnom raspoloženju.

Sada ju je preuzeo Stane. Odglavinjali smo na desni rub platoa, pod strmo snježno pobočje. »Veš, tam gor ima tak 'en kamin. V njega moramo prit!« Dobro, Stane! Nenavezani penjemo pobočje i s prvim zrakama sunca dosegnemo snježni greben. Greben? Rekli smo kamin! Na grebenu prtina, na kraju prtine nazubljeni lagani granitni greben i u trenutku ko' šaka u glavu dolijeće misao jasna ko' dan. Na Zmuttovom smo grebenu. Za povratak nema vremena i bilo bi opasno, pa nema druge nego penjati, što i nije tako loše, jer zbog toga smo i došli. Lijepo je popeti se na Matterhorn. Istodobno s lijepim mislima grize me crv razočaranja i činjeničnog stanja. Jer prvi »problem« Alpa promašili smo za dobrih 300 metara i trenutno se nalazimo u objektivno lakšem smjeru, koji je osim toga i duži. Dolje jedan navez prelazi rubnu pukotinu i penje po prvom snježnom pobočju Schmidtovog smjera. Ne zavidim im. Svejedno mi je. Stane odjuri po prtini do stjenovitog dijela grebena. Svjestan je greške i sigurno mu nije lako. »Nema veze, Stane. Penjat ćemo i sve zaboraviti.

I stvarno. Pod stjenovitim dijelom grebena navežemo se i počnemo penjati po razlomljenim granitnim blokovima, čas s lijeve čas s desne strane grebena. Trojke, dvojke, četvorke izmjenjuju se i nema im kraja. Nakon malene zaravni na grebenu dolazi dio stijene za koji nam se čini da vodi na vršni greben. Ima mnogo snijega, mjesta za međuosiguranja gotovo i nema, a mi niti ne po mišljamo da ih stavljamo. Radimo kao nekakvi strojevi za penjanje. Popneš se svoju dužinu, napraviš dobar »štand« i čekaš da drugi izvuče svojih 80-ak metara, pa onda ti svojih 80 i tako sve bliže rubu gdje greben završava. Međutim, na tom nazovi završetku čeka nas neugodno iznenadenje. Greben ovdje doista završava, ali nezgoda je u tome što izlazi na drugi greben po kojem, na prvi pogled, ima još dosta do vrha. Letimičan pogled na sat. Tri sata su. S ovog smo mjesta prvi puta ugledali talijanski greben i kuću. Možda bi bilo bolje da nismo, jer sada smo, prema visini na kojoj se nalazi kuća, odredili i visinu na kojoj se sami nalazimo. Oko 3800 metara. To znači da do vrha ima još otprilike 600 metara, i da će nas uhvatiti noć u stijeni. Ne uzbuđujemo se. Kratak odmor i krećemo dalje.

U Carrelovoj galeriji dočekaju nas slapovi, ali ne oni lijepi zaleđeni kakve smo penjali doma u Alpama. Kada smo u planinarskom domu na Hornli grebenu pitali kakvi su uvjeti u stijeni, dežurni vodič nam je rekao da ima oko 70 centimetara novoga snijega na Matterhornu. Istu priču slušao sam i prije tri godine kada sam se želio popeti s talijanske strane. Izgleda da je to neki tajni dogovor među vodičima. Novoga snijega ili nema ili ga ima 70 centimetara. Ipak, bilo ga je dovoljno da pod toplinom sunca, koje je sada grijalo sjeverozapadnu stranu planine i počelo ga topiti, stvori slapove ispod svake police u stijeni. Nekoliko takvih mjesta bilo je nezaobilazno pa je upriličeno i drugo kupanje danas. Nemamo više snage za psovanje i nervozu. Moramo se čuvati za poslije. Još je mnogo toga pred nama.

Pogled na Matterhorn sa susjednog skijališta

U smiraj dana dolazimo do dijela stijene gdje nas dočeka nekoliko iznenađenja. Najprije klinovi. Zatim prvi prevjesni detalj, tu na visini od 4200 metara. Pa priječnica, čija težina je najmanje pet. I sada je tek počelo pravo penjanje. Ovi teški dijelovi za mene su na neki način bili motivacija. Nakon petnaest sati provedenih u stijeni osjetio sam ponovo radost penjanja i pazio čak da penjem slobodno, što je prilično šašavo i beskorisno trošenje snage ako to radiš u ovakvim uvjetima. Još jedna teška priječnica ulijevo i na grebenu smo. Dočeka nas divlji vjetar. Vrh je blizu. Srećom vidimo jedan drugoga dok penjemo, jer vjetar je tako jak da se ne možemo čuti. Na nekim mjestima vitla našim mokrim užetima kao da su nekakva dva konca. Neugodan osjećaj za prvoga. Čini mu se kao da drugi poteže, a ne popušta uže. I konačno! Osiguravalište kod željeznog križa sa slikom Bogorodice. Ispod tamnoplave linije oblaka u našoj visini, mjesečeva kugla na svjetloplavoj podlozi. Na suprotnoj strani, na grebenu ispod nas, rumenilo magle i oblaka, raspršenih vjetrom, nagoviješta kraj jednog dana.

Nema vremena za slavlje. Mokru i tešku užad trpamo u ruksake i spuštamo se po snježnoj strani. Mjesec nam štedi svjetlo iz čeonih lampi. Pravi saveznik. Sigurno zna da moramo trošiti devize za kupovinu baterijskih uložaka.

Kod prve kuke koja viri iz snijega uredimo apsajl i od ovog načina silaska ne odustajemo sve do Solvayhutte. Štedimo snagu. Jednoličan noćni mir prekida bljesak munje u daljini. Moramo požuriti usprkos iscrpljenosti. Za danas je bilo dosta tuširanja. Dolje u tamnoj dubini žmirkaju svjetla Zermatta. Turisti u toplim restoranima dovršavaju bogate večere, piju pivo, slušaju muziku, idu na masažu i sami ne znaju kako im je lijepo. Oni nikada neće osjetiti radost ispijene čaše piva ili spavanja u čistoj postelji. Za njih su to sasvim normalne i obične stvari. Za mene, sada dok sjedim na hladnoj stijeni mokar, gladan i žedan u nekakvoj agoniji između budnoga stanja i sna, takve stvari su vrhunac svih mojih želja i stremljenja. I onda začujem kako me Drago zove. Moram se ponovo i s velikim naporom koncentrirati na spust, jer imam strašnu želju da se vratim dolje u taj »normalni« život. Usput primijetim da svjetla Zermatta imaju simetričan oblik.

Po tko zna koji put provlačimo uže u nadi da je to predzadnji put. Začujemo neugodan zvuk padajućeg kamenja iznad naših glava i instinktivno se priljubimo uz stijenu. Dobro je! Sve je palo s naše lijeve strane. Međutim, uže je oštećeno. Za penjanje sigurno više nije, ali nama će možda još poslužiti. Kod sljedećeg apsajla dobro pazim kako ga opterećujem i stalno gledam debelo fiksno uže kojim je osiguran put po Hornliju. Ako moje uže pukne, odmah se hvatam za ovo debelo. Dobar plan, koji srećom nije trebalo isprobati. Ne bi bilo zgodno ustanoviti da nije ostvariv.

U tri ujutro spustim se na malenu terasu ispred Solvayhutte. Drago sjedi na klupi i šutke me promatra. Poslijednji put povučemo polusmrznuto uže i šutnemo ga pod klupu. Gotovo je.

Berislav Mokos (AO Željezničar, Zagreb) i Drago Frelih (AO Železniki, Železniki)
Smjer: Zmuttov greben, Izlazna varijanta preko Zmuttovog nosa u Matterhornu (4473 m)
Visina smjera:1200 m (3200—4476)
Ocjena: V/III, kombinirana stijena
Datum uspona: 28. srpnja 1988.

Preuzeto iz Naših planina, 5-6, 1989.




created by: neven @ 2005-03-05 23:47:18 / updated by: neven @ 2006-02-02 23:29:43