Fotografski kutak: slike s penjanja.

gdje: Starigrad Paklenica
foto: Marko Dukši, 12/2004

Učitaj iduću fotografiju ...
AO HPD Željezničar
Povijest odsjeka
Alpinistička škola
Alpinistički i sportski smjerovi u Hrvatskoj
Knjižnica odsjeka
Ekspedicije, putovanja, izleti
Penjanje u suhoj stijeni

Penjanje u snijegu i ledu

Ekspedicije

Visokogorstvo

Novosti
Linkovi

Novosti
Marko Rožman, druženje pod zvijezdama, 24.5.2017.
Prvi izlet zimske alpinističke škole - Mlačca
Ledena masovka u Kranjsku goru
Oslobađanje Kosova i Zadra
Mladi škripavac

Upozorenje

Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više


RSS Feed

RSS je tehnologija koja omogućuje jednostavan način za automatsko preuzimanje informacija sa web stranica koje vam se sviđaju. više


Kontakt

AO HPD Željezničar
Trnjanska cesta 5b/I
HR-10000 Zagreb
info@aozeljeznicar.hr

Grandes Jorasses, 1988.

PENJALI SMO WALKERA

BERISLAV MOKOS

Gužvamo se u vagonu zupčaste željeznice koja svako malo zatrubi i, ako si u Chamonixu nekoliko dana, već ti i dosadi taj monotoni: TUU! TUU! Oko nas turisti u kratkim hlačama, majicama s natpisima, fotoaparatima, kamerama. Vruće im je, pa za 43 franka, vozeći se na atraktivnoj strmini gdje je svaki izlaz iz tunela popraćen uzdahom, putuju tisuću metara višlje ne bi li se osvježili pogledom na (prljavi) led Mer de Glacea. Nas dvojica putujemo u istom vagonu, naši nezainteresirani pogledi govore da mi putujemo nekamo drugdje. Matterhorn je iza nas, Eiger također... »Hoće li dobro vrijeme izdržati? Walker!» I tako zamišljeni izađemo na stanici Mer de Glace. Jedan od onih nadobudnih u kratkim hlačama i tenisicama, s ruksakom u kojem je sigumo sendvič s kiselim krastavcima, pita me kako bi stigao do Valle Blanche ispod Aiguille du Midija. Odgovor je jednostavan: »S ovom opremom koju imate, nikad.« Zadovoljan je odgovorom.

Spustimo se na Mer de Glace i počnemo vijugati između ledenjačkih pukotina i potočića prema Leschauxu. Srećom, oblačno je pa lakše podnosimo težinu svojih ruksaka. Ništa nije tako monotono kao hodanje po ledenjaku u podne. Na kući Leschaux, smještenoj visoko u stijeni iznad ledenjaka, dočeka nas simpatična domarka čiju sitnu i krupnu dječicu nisam uspio prebrojiti. Mora da su simpatičnost i broj djece u izravnoj vezi. Najmlađe dijete, Sindy, ima nezgodan običaj: baca tek prispjelim penjačima konzerve preko ograde balkona ravno na ledenjak, nekih pedesetak metara niže. Majka ga stalno upozorava da to ne radi, ali on vrti neki svoj zločesti film i ne obazire se puno na nju. Zgodan mali. Ona, naravno, ne zna ni slova engleskog jezika, pa na moje pitanje kakvi su uvjeti u Walkeru, otrči u kuhinju po engleski rječnik i otvori ga kod »snow». Ima zabilježeno za ovu godinu. Nije me baš razveselila, no hvala na 'informaciji'. Poslije smo se uvjerili da je bila točna. U kući Leschaux nema Jugoslavije na popisu zemalja UIAA, što je na žalost u vezi sa cijenom spavanja i ne ide nam u prilog. Ipak uspijem joj objasniti da je PSH član PSJ, a ovaj član UIAA. Još malo i shvatit će delegatski sistem.

Na ledenjaku Mer de Glace, 1999.

Naredno jutro, u dva sata, već tumaramo po ledenjaku držeći smjer prema Walkerovom stupu u Grandes Jorassesu, zadnjem ispenjanom »problemu« Alpa. Baš jučer prošlo je točno pedeset godina od prvog uspona legendarnog Riccarda Cassina. Nedavno sam pročitao u novinama da je proslavio sedamdeset deveti rođendan i da još uvijek penje smjerove III i IV stupnja teškoće. Na pitanje novinara bi li se usudio ponovo ući u svoj najpoznatiji smjer, odgovara jednostavno da ne bi. Novinari znaju postaviti i glupa pitanja.

Pod stijenom smo, a još ne sviće. To nije bilo u planu. Vadim kuhalo i u posudu grabim iskričavi led. Temperatura je ispod nule i to je dobro. Kuhalo potmulo tutnji i baca plavkasto svjetlo na okolni led. Svuda okolo po ledenim pobočjima miču se malena svjetla čeonih lampi, a mi, šćućureni ispod jednog od najpoznatijih alpinističkih smjerova na svijetu, čekamo da sadržaj filter vrećice oboji vruću vodu. Danas ćemo biti umorni.

Pijemo čaj i krećemo. Sviće. Istvoremeno s nama u smjer ulaze dva Talijana, ali s desne strane stupa. Mi ćemo lijevo. Preskačemo rubnu pukotinu i penjemo do sumnjivog mosta koji spaja ledenjak i strmo snježno pobočje u stijeni. Ocjenjujem da je preslab i spuštam se u rupu između ledenjaka i stijene. Ubrzo je i Drago tu. Da, sada smo iznad prevjesne pukotine oko koje se moj prijatelj vrti kao mačak oko vruće kaše i nikako joj ne nalazi rješenje. "Daj da ja probam. Duži sam, ipak!« Uglavljujem lijevu ruku duboko unutra, desnom derezom zakačim malu stopinku i »hop« - imam ga. Hu! Dobro je, ušli smo, a evo tu je i dokaz da smo na pravom putu. Netko je ovdje pojeo »Ribice z zelenjavo« i ostavio ambalažu. Jugoslavensko smeće kao markacija Walkera! Poslije smo na silazu našli i ambalažu od bosanskih suhih šljiva. Ponekad se i smeću razveseliš.

Nakon širokog ledenog pobočja ponovo skidamo dereze. Penjem prvi do klinova na lijevoj strani stijene. Nakon drugog ukapčanja shvatim da sam pod prevjesom. Znači, tu stvarno počinje! Nema puno vremena za razmišljanje. Pred nama je još oko 1000 metara visinske razlike. Samo gore i gore, štoviše. Čvrsto se hvatam za ne baš izrazit oprimak, napravim dobar raskorak i sljedećim se pokretom izvlačim preko najtežeg dijela. »No, vidiš da još nisi za staru kramu« - lijepo me utješi moj prijatelj. Slijedeća dužina je njegova. Prekrasna četvorka. Dobri i sigurni oprimci u čvrstoj stijeni. Odmor za dušu i tijelo. Nastavljam dalje i spazim Talijane, koji su čitavo vrijeme bili za dužinu užeta ispod nas, kako »apsajlaju«. Pitam prvoga zašto silaze. Odmahuje rukom, napravi gadljivu facu i pokaže na partnera. Aha, on je kriv! Interesantno, mislim u sebi, ideš penjati jedan od najtežih smjerova u Alpama, a ne poznaš dovoljno čovjeka s kojim penješ!?

Uspon u skupini Mt. Blanca (Pettit A. Verde, 2000.)

Sve se ovo događa pod tridesetmetarskom Rebuffat pukotinom, jednim od najtežih dijelova čitavoga smjera. Bacam letimičan pogled gore. Po broju klinova podsjeća na «Velebitaški» u Paklenici. Krenem u Dulfer stavu i brzo dosegnem četvrti klin. Penjem još malo. Krajnjim naporom uspijevam se održati na vršcima prstiju desne ruke dok lijevom ukapčam sljedeći klin. Prokleti granit! Malo ti se uznoji ruka i odmah klizi iz pukotine. Na trenutak se sjetim stvari koje nosim na leđima. Penjati detalje težine V+ s ruksakom u kojem su vestonska vreća, bivak vreća, kuhalo, hrana, plastične cipele, dereze i terodaktil nije baš jednostavno. To se inače jako dobro čuje nakon svake svladane teškoće. Uvijek slijedi jedan »Huu!!!« olakšanja.

Negdje na sredini pukotine odmaram se ukopčan u klin. Drago me fotografira. Za to uvijek treba naći vremena. Nakon Rebuffat pukotine ponovo mijenjamo obuću. Penjačice u ruksak, a plastične cipele i dereze na noge. Ove pomoćne radnje, bez kojih bi bilo teško prepenjati bilo koji kombinirani smjer, a koje su zbog dosta snijega i leda u Walkeru bile česte, oduzele su nam najmanje dva sata dragocjenog vremena. Ispod 75-metarske pukotine Drago izjavljuje da bi on sada išao prvi jer mu je hladno za ruke. Još prošli tjedan proveo je četiri dana u sjevernoj stijeni Eigera mokar, gladan i žedan. Dva dana odmora i tri dobra obroka sigurno nisu bili dovoljni da se sasvim oporavi. Osim toga, prsti su mu izranjavani do te mjere da ili osjeća bol ili uopće ništa ne osjeća. Ali sve je to zanemarivo prema volji s kojom se želi popeti i s kojom se naposljetku i popne.

»No, hajde, prijatelju, ugrijat će te sigurno. To je čista petica.« Dok smo lagano napredovali kroz ovaj teški dio stijene čuli smo gore neke glasove i pomislili da opet netko »apsajla«. Kada sam izašao iz pukotine i ugledao tri Japanca od kojih dvojica stoje na osiguravalištu, a treći žemarira sa dva stremena preko detalja koji nisu teži od četvorke, pitao sam se što oni zapravo traže ovdje. Vjerojatno su već dva dana u stijeni a stigli su tek do polovice. Bit će problema. I sada Drago kao drugi kreće u izlaznu dužinu 75-metarskog diedra, a istovremeno prvi od one trojice priječi ledenu strminu, jednu dužinu užeta iznad nas. Led je loše kvalitete i pri svakom udarcu terodaktila ili dereze veliki komadi leda jure dolje na mog prijatelja. Njemu se to, naravno, nimalo ne sviđa i on penje ne štedeći, usput, riječi »pohvale« za ovoga gore. Zamolio sam Japanca da malo sačeka dok Drago ne ispenje dužinu. Da, pričekat će, ali mu nije jasno da mora biti miran, nego se i dalje meškolji na mjestu i ruši led na ovoga dolje. Sada mu Drago, već prilično iznerviran, perfektnim engleskim naglaskom dobaci: »Hej, you!« i onda doda nešto perfektnim jugoslavenskim naglaskom, što za čitatelje »Naših planina" nećemo objaviti. Kada je izašao iz teškoća, imao sam što vidjeti. Rasječena mu je usna i prst na desnoj ruci.

Slijedeće osiguravalište bit će krvavo. Međutim, tu problemi s Japancima ne prestaju. Nalazimo se u dijelu smjera gdje ih je nemoguće prestići, a da stvar bude još gora na kraju slijedeće dužine treba apsajlati i nakon toga prepenjati težak detalj. Koja bi tu zavrzlama s užetima nastala?! Zato penjem ravno gore prema apsajl-zamki u kaminu i istovremeno spazim drugu na šiljastom nosu, petnaestak metara desno. Dijele ih sumnjive ploče za koje Drago veli da su prevjesne i da ćemo pogriješiti ako odemo preko njih. Jedva sam ga uspio nagovoriti da se popne na taj dio gdje, izmedu ostaloga, pronalazi i tri klina. Sada se i Japanci, koji su bili na pravom putu, vraćaju i kreću za nama. Slijedeću dužinu traverziram desno po teškim ali prolaznim pločama. Dobro mi ide. Koristim »friendove« jer klinova u ovom dijelu stijene nema. Konačno sam, nakon tridesetak metara traverziranja, ugledao čitavu seriju klinova u crnoj stijeni. Pa mi smo u Crnim pločama! To je izvrsno. Ne samo da smo obišli Japance, nego smo čak napravili i kraticu! »Juh! Penji se, prijatelju, na dobrom smo putu«.

Kasno je i počinju se navlačiti oblaci. Samo da kiša ne padne. Na prvom prigodnom mjestu ćemo bivakirati. Evo ga! Zaleđena polica ispod sivih ploča. Na brzinu zabijemo sve klinove koje smo imali i vješamo stvari na njih. Zatim terodaktilom razbijamo led i šaljemo ga po obližnjem kuluaru na ledenjak 1000 metara niže. Odlučim spavati u nekom poluležećem položaju, uglavljen na uskoj polici između stijene i velikog granitnog bloka. Odabirem »najmekši« kamen, preko njega nabacujem gamašne, vadim vreću, bivak-vreću i namještam ruksak s plastičnim cipelama pod glavu. Onda se još prisilim da nešto pojedem, uđem u vreću i dok kuhalo prijateljski šumi, a prve zvijezde žmirkaju na opet vedrom nebu, u svom »udobnom« ležaju tonem u čvrsti san. Posljednja misao: «Samo da vrijeme izdrži«.

Sljedeće jutro odmah dalje po petici. Brzi smo. Na trenutke puše zapadni vjetar, a iznad vrha se od ranoga jutra savijaju koprenasti oblaci. Rebuffat, u svom opisu smjera, posebno napominje da zapadni vjetrovi donose oluju. Nije dobro previše čitati opise smjerova i sve znati. No, to nam saznanje daje dodatnu snagu da penjemo što brže možemo. U Crvenim kaminima dočekuje nas led. Većina klinova je zaleđena, tako da je potrebno razbiti led da bi se mogao ukopčati karabiner. O nekakvom brzom napredovanju, u ovakvim uvjetima, nema ni govora. Ali već smo priilično visoko i znamo da ćemo se popeti bez obzira na to kakvo će vrijeme biti. Viseći na klinu, oprezno stavljam dereze na skučenom prostoru. Penjem po ledu desetak metara, zatim ponovo moram skinuti dereze i ispenjati prečnicu iz kamina. Onda opet stavljam dereze jer nailazim na prečnicu u ledu. I tako vrijeme prolazi, a oblaka iznad vrha je sve više i više. Drago ispenje komad zaleđene stijene i iza ugla opazi vrh. »Bero, težavah više ni!« - sretno me obavijesti. Razvezujemo se i nastavljamo laganim terenom, malo omamljeni visinom. Nekih 1200 metara ispod nas, ledenjak zijeva stotinama svojih pukotina. Tri sitne točkice lagano se pomiču niz ledenjak prema dolini. To su naši »prijatelji« Japanci.

Lijepo se popeti kroz velik, težak i poznat smjer, ali ako u njemu većinu vremena provedeš u strahu od mogućeg pada, ako si toliko iscrpljen da se na kraju ne možes sjetiti niti jedne lijepe slike kojih je bezbroj u toku takve ture, ako te prestigne pet drugih naveza, ako ti je grlo cijelo vrijeme stisnuto, onda ne idi u taj smjer jer ništa od toga nećeš imati osim činjenice da si se popeo. Ponovo se navezujemo. Znam da vučem jednu od posljednjih dužina i moram je izvući što je više moguće. Penjem polako ali uporno, s velikom voljom da se popnem. Opet se dobro osjećam. Visina više ne utječe na mene. Dosegnem klin, zabijem još jedan svoj i uredim dobro osiguravaliište. Nekoliko metara iznad mene je snježni rub stijene. »Izvoli, prijatelju, imaš čast!«

Drago zabije šiljak lednog kladiva u tvrdi snijeg, drugom rukom se uhvati preko ruba i uz radostan usklik prebaci svu svoju težinu na južnu stranu planine. Gotovo je. Na vrhu nas dočekuje sunce. Imali smo dobro vrijeme. Stisak ruke, prijateljski pogled pun sreće. Fotografiramo se, žedni smo, gladni, na prstima imamo svježe rane, bole nas ramena, bole nas noge i beskrajno smo sretni.

Berislav Mokos (AO Željezničar, Zagreb) i Drago Frelih (AO Železniki, Železniki)
Smjer: Walker u Grandes Jorassesu (4208), skupina Mt. Blanc
Visina smjera: 1200 m (3000-4208 m. n.v.)
Ocjena: VI (A0), kombinirana stijena

U vrijeme kada smo penjall (7-8. kolovoza 1988.) bllo je dosta snijega i leda u stijeni.

Preuzeto iz Naših planina, 9-10, 1988.




created by: neven @ 2005-03-05 23:53:33 / updated by: neven @ 2006-02-02 23:23:34