Fotografski kutak: slike s penjanja.

na slici: Trpimir Jakovina
gdje: Torre Lusy, Cinque Torri (Italija)
foto: Siniša Alavanja, 07/2006

Učitaj iduću fotografiju ...
AO HPD Željezničar
Povijest odsjeka
Alpinistička škola
Alpinistički i sportski smjerovi u Hrvatskoj
Klek

Velebit

Okić

Paklenica

Vela draga

Kalnik

Sisol

Biokovo

Ledolomstvo u Hrvata (i malo šire)

Stijene iznad Bribira

Omiš

Popis prvenstvenih smjerova AOŽ - neautorizirana kronika

Knjižnica odsjeka
Ekspedicije, putovanja, izleti
Novosti
Linkovi

Novosti
Grazer Bergland - izvještaj o nezgodi
Za Marlenu...
Najava ekspedicije Cordillera Blanca 2019
Izvještaj sa ekspedicije Kavkaz 2018
Grossglockner via Stüdlgrat 29.04.2018 - izvještaj

Upozorenje

Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više


RSS Feed

RSS je tehnologija koja omogućuje jednostavan način za automatsko preuzimanje informacija sa web stranica koje vam se sviđaju. više


Kontakt

AO HPD Željezničar
Trnjanska cesta 5b/I
HR-10000 Zagreb
info@aozeljeznicar.hr

Historie d O' ili Povijest penjanja na Okiću

  Povijest penjanja u Hrvatskoj seže jako davno i neizbrisivo je vezana uz Okić i Dragojlu Jarnović. O njoj i njezinom usponu se zna sve, i ništa se ne zna, tj. ne može se precizno odrediti gdje je ona penjala. Zatim slijedi jedna dugačka pauza, sve do cca. pred drugi svjetski rat. Zna se da se je u to vrijeme, a pogotovo za vrijeme rata, kada je kretanje bilo ograničeno, često vježbalo na Okiću. U tom je periodu vjerojatno nastao smjer Modec, koji je (pretpostavljam) dobio ime po poznatom slovenskom penjaču Vinku Modecu, tj po njegovo tehničkom manevru samopodizanja na klinu (neka vrsta "amerikanera"), jer se nekada taj smjer penjao tehnički. Tko je smjer ispenjao prvi slobodno, ne zna se, ali je skoro sigurno da je to napravljeno negdje u šezdesetim i sedamdesetim.

  Puno se penjalo i na Prstima. Veliki prevjes je u stvari prvi od tri prsta, na kojima su vježbale generacije penjača. KvaziOrsona su s raznim ulazima (ovisno o sposobnostima) penjale stotine ljudi u gojzericama i tenisicama, imao je i razna imena, ali se, barem kada sam ja počinjao penjati (1988. g.), uvriježilo ime Četvorka, što je ujedno bila i ocjena, sa ulazom sa strane. Hrabriji (i jači) su ulazili direktno, a mi ostali sa strane, i bili smo zadovoljni sa tri, cetiri "in situ" klina i pokojim zaglavkom. Tada je sportsko penjanje bilo nešto sto se događalo nekom drugom! Tada se je još penjalo Špranju, Kamin i Ploču, te produzetak, koji sam, s obzirom da nije imao ime, a penjali smo ga na školi, nazvao Školski. Ako netko zna stvarno ime produzetka, neka se javi i promjenit ćemo mu ime. Penjalo se i jedan danas poprilično zarastao greben iznad najnižih zidina, dužine cca 40m i težine do 4. Za Divlju po usmenoj predaji stoji da je klinove zabio Ervin Hanzer, a je li ju je on prvi i ispenjao ne bi znao, trebalo bi i njega malo ispitati o njegovim herojskim vremenima. Divlja se penjala tehnički, prvih 20m, zatim je bio štand, na dva klina koji su još uvijek tamo, a zatim se priječilo udesno do dijela gdje ide današnja Čakija, i zatim gore. Znači današnji gornji dio Čakije ide u stvari po originalnom izlazu Divlje. Divlju je prvi slobodno ispenjao a tko drugi nego Dugi, osigurana je još uvijek samo sa klinovima, što priječi češća ponavljanja, a i ulaz u smjer je sve prije nego spretan, kako za penjača, tako i za onoga koji osigurava. Dadin strah je bio nekadasnji tehnički smjer sa čudnim ekspanzivcima, a o tome kako je dobio sadašnje ime malo kasnije. U velikom prevjesu se jos mogu naći stari ekspanzivci, oni su sastavni dio smjera, mastovito nazvanog Veliki prevjes, a djelo je Nevena Petrovića i Nevena Kalca.

  U osamdesetima je Lenko Matejčić penjao smer od stotinjak metara sa ulazom iz potoka, koji se vjerojatno, u dijelovima, poklapa sa Zaboravljenim grebenom. Zadnja dužina Zaboravljenog grebena penjana je sigurno davno prije toga, jer je logična (i krušljiva) i imala je i pokoji stari klin. Skoro da sam zaboravio Stup u sektoru Modec, gdje su bilo dvije varijante: lijeva, danas zaspitana (iako sam molio Ivu da ga ne zaspitava, jer je bio idealan za treniranje penjanja s čokovima) i desna lakša jos nezaspitana s jednim klinom. Da bi pokazao koliki sam karakter, poljepšao sam ulaz sa par spitova u ploči iznad staze. Lijevo, u području smjerova Rotten.com i Trbuh i ploča Dalibor Vlatkovic-Dugi ispenjao je smjer čiji je, danas, jedini trag stari ekspanzivac u trbušastom prevjesnom žlijebu.

  U to doba, kasnih osamdesetih i ranih devedesetih, počinje uređenje Okića kao modernijeg penjališta. N. Petrović, Saud Behlić i ja počistili smo ogroman bršljan iz područja Modeca, pri čemo su su stradali moja čuturica, Nevenov sic na biciklu i Saudov fotoaparat, koji se otkotrljao skoro do potoka, kad nas je Neven pokušao likvidirati. Bilo je otprilike ovako: Neven je visio na užetu i trgao bršljan sa (današnjeg Eskijevog) Brida, kad smo primjetili da počinje rusiti i kamenje, na sto smo mu Saud i ja povikali neka pričeka, dok sklonimo stvari. Neven je zbog relativno boljeg položaja, samo lakonski odgovorio da to nije nista strašno i nastavio sa čupanjem, što je pokrenulo i jednu mengu od stotinjak kila, koja se u padu raspolovila. Jedan manji dio je projurio meni kroz noge (stvarno, nije lovačka priča) , a drugi dio je smanjio volumen moje čuturice na pola, izrezao Nevenov sic i zasuo stvari hrpom kamenja, te poslao Saudov fotoaparat na kupanje. Slijedećih sati Nevena bas nismo voljeli, a ja sam dobio njegovu čuturicu u zamjenu. Svoju staru sam zadržao jos nekoliko godina, kao trofej, koji je pokazivao koliko malo me je djelilo od utrka na kolicima. Uglavnom Modec je zaspitan u štedljivom stilu, dva spita i klin, i to tako postavljeni da se mogu koristiti i u originalnom smjeru, i u varijanti, premda za varijantu i nisu bili previse korisni, jer su ih mogli ukopčati samo oni sa rasponom ruku od preko dva metra, a i tada je to bilo iz čudnih polozaja. Za štand nam je bilo logično da će se koristiti drvca na vrhu, a uostalom, moglo se je sići i okolo...

  Danasnji Eskijev brid je u stvari ispenjan samo sa čokovima odmah nakon čišćenja bršljana, neki su ga i solirali i svi su ga zvali (ma stvarno smo bili maštoviti!) Brid Modeca. Poslije ga je Ivo Popović prespitao i u čast svojeg pesa preimenovao u Eskijev brid. Sadašnji štand na Modecu je takodjer Ivino nedjelo. Naime, umjesto da se ide učiti stavljati spitove na nekom bezveznom kamenju, on je odlučio napraviti štand u postojećem smjeru. Ispiljeni strčak ankera i isklesani kamen, ispod jednog od druga dva spita, koji su danas stand, posljedica su spašavanja koliko se to dalo napraviti, što je izvršila moja malenkost u dogovoru s Ivom. Prevelika želja da se nesto napravi nije uvijek dobra!

  Slijedeća akcija istog trojca (pločice su Saudovo djelo!) bila je spitanje Špranje i Kamina. U Špranji je to solidno napravljeno, dok je Kamin bio vise u škotskom stilu: dva spita i dva klina, od kojih jedan loš, a drugi izvan smjera. I ovdje smo smatrali da je dovoljan štand zabetoniran praseći rep (tko se popne do vrha znat ce o čemu se radi), što se iskazalo kao bas i ne najbolje rješenje, jer su stanoviti friški pripravnici izgulili košuljicu užeta tope-ropirajući preko ruba. Dok je Špranja prilično kompaktna, Kamin je u gornjem dijelu prilično rastresen, pa je simpatična anegdota kako smo jednom davno, prilikom tope-ropiranja Kamina spustali čuvenu Sunku s povećim kamenom u naručju. Kamin i danas čuva pokoji rasklimani kamen za ponavljače. Sredinom devedesetih sam zaključio da je dosta deranja užeta, pa sam nabavio spitove i pločice, koje smo Čiki, Siki i ja postavili za štand (ručno bušene krune 8mm). Još par godina kasnije, kada se već vise znalo o čvrstočama raznih vrsta ekspanzivaca dodao sam jedan pravi inoxni 10mm anker za štand, tako da je on sada siguran, iako zahtijeva malo znanja u izradi sidrišta. Nekako u to vrijeme je i mene primio polet u ponovnom uređivanju smjerova, pa sam dodao par spitova u ulaznoj ploči Špranje, te jos, mislim, dva spita u Kamin. Jedne dosadne nedjelje zaspitao sam Školski smjer, malo alpski, ali mi je isprika da sam ja ipak prije svega alpinist.

  1990. i 1991. g. Neven Petrović se je penjao mnoge dobre stvari sa dr. Lavoslavom Čaklovicem. U pauzama su uređivali i smjerove na Okiću. Iz tog perioda su najbolji smjerovi Dadin strah, Čakija i Dijagonala. Originalno ime Dadinog straha ne znam, ali je današnje ime dobio u toku uređivanja kada mi je Neven ispričao anegdotu iz jednog davnog penjanja kad su Dado i on stremenarili taj smjer. Uglavnom, spomenuo sam već čudne ekspanzivce, koji su imali debelo tijelo i dobro su se držali u stijeni, problem je bio samo u obruću (ringu) u koji se ukapčao karabiner ili stremen, koji je bio poprilično poddimenzioniran za stvarne potrebe. Priča kaze da je Dado kao prvi, već poprilično visoko, ukopćao stremen u dotični obruć i opteretivši ga primjetio kako se obruć izdužuje, što je rezultiralo jednim AAAAAAAAA!!!!, ekspresnim prelaskom na slobodno penjanje i ukapčanjem slijedečeg malo čvršćeg međuosiguranja. Incident je popračen probranim rječnikom i dobrom dozom adrenalina! U spomen na taj dogadjaj i sa primišlju na čuveni Rumeni strah u Anića kuku predložio sam da se smjer nazove Dadin strah i ime je ostalo. Čakija ustvari nije posvečena poznatom bosanskom oružju i prehrambenom pomagalu nego u stvari znači Čak i Ja, ali je nastali smjer poslastica, mislim barem za one kojima ne smeta blaga krušljivost gornjeg dijela i poneki susret sa poskocima na ulazu. Pristup pod Čakiju je priča za sebe. Najbolje je sići po nemarkiranoj stazici, koja se odvaja malo nakon Stupa dolje, desno. Neki su pristupali od Žoharovog klinčanog puta, što je u najmanju ruku nespretno, a kada je mokro i opasno. Najbolji primjer toga su Irma Vrbnjak i TTTomo iz Željezničara, koji su si skratili muke, ali i priuštili strah i ogrebotine, odletivši direktno od ulaza u Dadin strah dolje, u kotao pod ulazom Čakije. Dijagonalu je Neven zaspitao sam, a nakon toga i ispenjao.

  Kao poznati stručnjak za štedljivo osiguravanje smjerova, Neven Petrović je angažiran i pri uređivanju dva smjera sa vjerojatno najkvalitetnijim kamenom na Okiću. Ruku na srce glavni pokretač i inicijator uređivanja smjerova bio je Pavle Mintas, ali je do prošle godine bila vidljiva Nevenova ruka u projektu. Radi se o smjerovima 2EASY4U i Izgubljena kruška. Podrazumijevalo se da štand niti ovdje nije potreban, a i rijetki ponavljači, koji su si dali truda pronaći dotične smjerove, morali su se suočiti sa pločicama koje su na testiranju pucale pri 600kg opterećenja (testirao Barbin tata na kidalici u Institutu Končara). Iz smjera 2EASY4U imam dva suvenira: jedan je klin koji mi je ostao u ruci kada sam ga primio i Salewin komplet koji je netko ostavio u trećem spitu, pobjegavši glavom bez obzira i ne potrudivši se izvaditi ga u absajlu. Zakljucivši da smjerovi ipak zaslužuju bolju sudbinu, prvo sam uredio štand. Zatim sam prošle godine prespitao 2EASY... sa pravim spitovima tako da je danas penjanje u njemu potpuno sigurno. Izgubljena kruška još uvijek ima stare spitove, ali jednog slobodnog dana ovog proljeća sredit ću i to.

  Malo desno od ta dva smjera, na rubu čvrste stijene i krša, u dva mjeseca 2001. zaspitao sam meteoroloski smjerčić Sunčana Veljača... Kišni Ožujak. U prvom dijelu mi je pomagao Marko Vučinić. Ponavljače bi molio da daju svoje misljenje o ocjeni. Harcuvanka je opet posebna priča. Postoje naime dvije varijante: Nevenova i od Dugog. Kud ide Nevenova varijanta (originalna 7-) nisam siguran, ali za varijantu od Dugog znam jer sam ga zihrao kad ju je ispenjao i ocijenio 7+/8-. Za osiguranje je koristio ekspanzivac i dva klina, koje sam ja kasnije, uz Orsatovu asistenciju, zamijenio sa spitovima. Teža var. se odvaja sa sredine dijagonale ravno gore u prevjesnu ploču. O smjerovima koje su uredili, ispenjali (i pokoji puta preimenovali) Ivo i Tihana sve se zna, a i o Previsu (pogrešno, hrvatski se kaze prevjes), osim afere Legen nema se što puno dodati.

  Još samo malo o Zaboravljenom grebenu. Za njega sam prvi puta čuo od Dade i Akca, koji su već više puta penjali njegovu izlaznu dužinu. Gledajući neke svoje stare fotke vidio sam jedan skoro neprekinuti greben koji vodi od potoka pa skoro do vrha Okića. Angažirao sam Dubravka Balaška, s kojim sam očistio i zaspitao današnji drugi cug (u Čujinom vodiču je to prvi cug), i onda u više navrata, a bogami i godina, počistio od OOOOgromnog bršljana prvi cug, zaspitao ga i ispenjao (nazalost bio sam sam pa sam ga prošao na A0), a zatim sam, jednog četvrtka, srušio par tona kamenja iz zadnjeg cuga (bez brige, krša jos uvijek ima) i zaspitao ga. Prvo slobodno ponavljanje prve dužine je napravio nedugo nakon toga Dado, i kaže da je otprilike 6. Slobodno ga je probao ponoviti i Orsat, ali bez previše ambicija, pa nije uspio, ali je pričao o nekakvih 7-. Dakle smjer sada ima tri dužine, i visinsku razliku od 100 m, s obzirom da je alpskog karaktera, preporučam kacigu i par zaglavaka, za zadnje dijelove prvog i trećeg cuga.

  Zadnje otkriće, i pravi hit je stijena koja baš i nije u masivu Okića, ali je vrlo blizu. Naravno radi se o Terihaj brijegu, koji je postao popularan, kako ljeti zbog hlada (premda ima komaraca), tako i zimi, kada je to pravo “dry tulalište”, a na njemu je održano i prvo hrvatsko takmičenje u “suhom turanju”. Stijenu je otkrio Čuja koji ju je uglavnom i opremio, i  ispenjao većinu problema.

 




created by: klacko @ 2005-09-14 10:03:03 / updated by: klacko @ 2005-09-14 10:21:46