penje: neznani Slovenac
smjer: Desni slap, WI3+, Prisojnik
foto: Marko Dukši, 01/2005

Tokom drugog desetljeća djelovanja AO PD Željezničara, došlo je do bitnih promjena u načinu gledanja na svrhu postojanja AO-a i njegove djelatnosti. Za razliku od pedesetih godina, nastojalo se da rad odsjeka bude što više usmjeren na svoju osnovnu djelatnost. Polako se počelo s napuštanjem dotadašnjeg pristupa (masovnost i društvena djelatnost) te se nastojalo usmjeriti rad prema kvaliteti i osnovnoj svrsi okupljanja. Dotadašnji rad je cijenjen iz perspektive broja članova, učešća u sletovima i radnim akcijama, orijentacijskim natjecanjima, a sam alpinizam je bio kao rekreacija, a ne osnovni smisao.

Zbog navedenih težnji, dolazilo je povremeno i do opasnosti gašenja alpinističkog odsjeka. No, na svu sreću sve je to prošlost, te naš odsjek i danas postoji. Bilo je nediscipline koja je prirođena svim mladim ljudima, bilo je i nerada zbog malodušnosti pojedinaca. No, želio bih se osvrnuti na pojedince, jer jedino njima možemo zahvaliti i današnje postojanje ovog alpinističkog odsjeka. Njih ne smijemo zaboraviti.

Mora se odati priznanje i zahvalnost mnogim članovima. To su: Dragutin Belačić - Žohar, Angelo Lozej, Josip Leskovšek - kao glavni nosioci rada, a u sjećanju ostaju Dragutin Kivač, Vlado Sučević. Oni su podigli novu generaciju. U njoj su bili Mladen Plavec, Miroslav Kadić, Ivo Šlezić, Hrvoje Lukatela, Đurdica Bubanj. Dolaze i slijedeće generacije: Vedran Bubanj, Milan Vadlja, Zlatko Turčin, Vladimir Mesarić, Ivica Krsnik, Roko Nikolić, Željko Jelenić, Zdenko Jech, Velimir Barišić, itd.

Svatko od njih ostavio je trag u radu ovog alpinističkog odsjeka. Netko kvalitetom uspona, animacijom, pribavljanjem sredstava, drugi dugotrajnom prisutnošću u radu, prenošenjem iskustava i saznanja, a osnovno je u svemu da će navedeni i danas pomoći u granicama svojih mogućnosti.

Šezdesetih godina krenulo se s češćim organiziranjem alpinističkih logora na području Jugoslavije. Organizirani su logori na: Magliću, Durmitoru, Vršiču, Vratima, Čvrsnici, Prokletijama, Prenju, Kamniškim i Julijskim Alpama.

Počelo se češće odlaziti u inozemstvo. Naši su se članovi penjali na Tre Cime, u više navrata na Grossglockner, Ortler, Mont Blanc i na Monte Rosu.

Cjelokupni rad u ovom periodu ovisio je od rada pojedinaca i njihovih težnji. Ne mogu se osporiti zasluge koje su dali pročelnici: Dragutin Belačić, Angelo Lozej, Josip Leskovšek, Mladen Plavec, Đurđica Bubanj, Vedran Bubanj, Vladimir Mesarić, Zlatko Turčin, Zdenko Jech.

Tokom šezdesetih godina alpinizam polako izlazi iz anonimnosti. Zagrebački alpinizam, kao nosilac, nastoji uhvatiti priključak sa slovenskim. Naši penjači sudjeluju u radu slovenskih logora u inozemstvu, no bilo je potrebno dokazati vlastite kvalitete na usponima u Jugoslaviji. Počinje popularizacija kanjona Paklenice.

Sukobi postoje, i unutar zagrebačkih alpinističkih odsjeka dolazi do rivalstva. Unutar našeg odsjeka formira se grupa penjača koja želi dokazati svoju kvalitetu i snagu svog društva, te se forsiraju usponi sve većeg stupnja teškoće, odnosno u sve većem broju. U prvo vrijeme je to stijena Kleka, no ona je preslaba za dokazivanje. U Paklenici su Velebitaši superiorni te je preostala samo Slovenija.

ShvativĹĄi 1966. g. da Čopov steber i Ĺ˝oharov stup nisu bauk, zahvaljujući Miroslavu PleĹĄku, krenuli smo u osvajanje tada »tako zvanih« tri problema u Jugoslaviji. Savladali smo Centralu Dedeca i ostala tri smjera u Dedecu, a nakon toga i Aschenbrener u Travniku. Ovdje posebno napominjem da je navez Mesarić-Jelenić bio najmlađi navez koji je do tada savladao taj smjer (obojica su imali manje od 18 godina!). Savladali bi i Čopov steber da ih nije omelo loĹĄe vrijeme.

Nakon toga dolazi do novog dokazivanja kroz penjanje prvenstvenih smjerova u planinama Bosne i Hercegovine.

Godine 1969. Ĺželeći obiljeĹžiti dvadeset godina rada naĹĄeg AO-a, a istovremeno prepenjati jedini preostali problem Kleka, navez Bubanj-BariĹĄić rjeĹĄava i taj problem o kojem su razmiĹĄljali Zlatko Smerke, Jakić i dr. Daju mu ime »Ĺ˝eljezničarski dvadeset«, a o njegovoj vrijednosti, u to vrijeme, govori činjenica da nije ponovljen idućih pet godina.

Iste godine, zahvaljujući animatoru Zlatku Turčinu, odsjek je ostvario više od 300 ispenjanih alpinističkih uspona, što dotad nije zabilježeno u hrvatskom alpinizmu.

Mišljenja sam da se u radu našeg AO-a moramo posebno zahvaliti Miroslavu Plešku, a treba se sjećati i druženja sa Matz Miljenkom, našim dragim prijateljima koji su se družili s nama iako nisu bili članovi našeg AO-a.

Ovo je izvješće (sjećanje) napisano po sjećanju nakon dvadeset godina, te se ispričavam svima koje sam eventualno zaboravio.