 |
Treće desetljeće: 1970. - 1979. godina
Treće je desetljeće našeg odsjeka u znaku povećanja kvalitete uspona. Brzo i sigurno rušimo stare tabue na Kleku, Anića kuku, u Julijskim i Kamniškim Alpama. Mladim će generacijama vjerojatno biti čudno što se nekada uspon jugoistočnom glavom Kleka smatrao izvanrednim uspjehom. Danas je to obična stvar, čak štoviše sve su češći usponi »Glavom« - slobodno, dakle bez upotrebe klinova za napredovanje. Penjači alpinističkog odsjeka otišli su mnogo dalje od »petica« na Kleku: nekoliko su puta ponovljeni Brankov smjer, Željezničarski 20 i Žoharov stup. Padaju i klasične »šestice« Anića kuka: Velebitaški, Klin i Funkcija, a mladi penjači, koji su se u tom desetljeću prvi puta susreli s alpinizmom, penju u navezu s iskusnijima, ali i ravnopravno, smjerove kao sto su Prussik-Szalay u Triglavu, Skalaški u Škrlatici, Čopov steber, Raz Jalovca, Centralni stup Dedeca. Vavo (Velimir Barišić) solirao je početkom desetljeća Bavarski smjer i Čopov steber. Tko bi se, od tada vrhunskih penjača Hrvatske, to usudio?
I 70-ih godina definitivno smo ušli u snijeg i led. Od početka postojanja Hrvatskog ledenjačkog tečaja sudjelujemo kao instruktori i tečajci. Ispenjali smo strme kuloare Grossglocknera (Bergler i Pallavicini Rinne), Aiguille de Bionassay i sjevernu stijenu Argentierea u skupini Mont Blanc. Vrijedan je uspjeh i uspon devetorice naših penjača na Mont Blanc.
U Hrvatskoj se sedamdesetih godina počeo (tada sustavno) razvijati ekspedicionizam i u tome naši članovi sudjeluju još od samog početka. Bilo nas je na Grenlandu, na vrhu Aconcague, Elbrusa, Mont Kenije, a jedan je član bio u Jugoslavenskoj ekspediciji EVEREST ’79. Na tim smo pohodima aktivno sudjelovali, tj. nismo sjedili u Bazi. Teška tragedija hrvatskog alpinizma na Kavkazu odrazila se i na aktivnost našeg Odsjeka, koja je na kratko vrijeme znatno i pala.
Početkom desetljeća napušteno je dugogodišnje kontinuirano vođenje vlastite alpinističke škole i uključili smo se, kao instruktori i tečajci, u rad Zagrebačke škole koju je nastavio provoditi AO PDS »Velebit«. Sedam godina nam je trebalo da shvatimo da to nije dobro i da je za kontinuitet postojanja Odsjeka nužno održavati vlastitu alpinističku školu. Ta je, s vrlo dobrim rezultatima, ponovo organizirana 1979. godine.
U 3. desetljeću postojanja odsjeka još su neke barijere srušene: počelo je značajnije angažiranje naših penjača (i speleologa) u GSS-u (Gorskoj službi spašavanja), tako da ih je u jednom času, u Stanici Zagreb, bilo 7.
Alpinistički odsjek PD »Željezničar« poznat je po organizaciji penjačkih logora. Sedamdesetih godina uspješno su organizirani penjački logori svake godine. Ponekad i više puta u jednoj godini: zimski, ljetni, te ledenjački u Centralnim Alpama. Zimi smo Prenj temeljito obradili i tamo imamo nekoliko prvenstvenih uspona. Ljetnih logora na Durmitoru, u Vratima, na Prenju, Čvrsnici sjećat će se i mnogi zagrebački penjači izvan našeg Odsjeka.
Relativno dobro ekonomsko stanje 70-ih godina odvodi nas na skijališta Austrije i Italije. Ide nas mnogo, i Nassfeld je već postao tradicija, a to bi i ostao da kriza nije učinila svoje.
Danas se o turnom skijanju mnogo priča, a AOŽ je još ’75. godine organizirao skijaško prvenstvo za alpiniste, na Velikom Dolu kod Samobora. Turnim skijanjem bavili smo se i prije toga i tako izveli spust s Ljubotena, još davne 1973. U okviru skijanja koje je organizirala stanica GSS Zagreb, stjecala su se iskustva za ekstremne skijaške spustove. Tako je 1979. izveden i skijaški silaz niz Jalovčev kuloar.
Čini se da su te godine bile i godine definitivnog razlaza sa starim modelima ponašanja u Planinarskom društvu »Željezničar« gdje se najznačajnijim radom smatralo ono što je značajno za većinu članstva: sletovi, radne akcije i orijentacijska natjecanja. Neke od tih akcija, koliko god nas nerviralo što im »starci« daju veći značaj nego što su imale za nas, zaista su nas veselile: orijentacijsko natjecanje »Janko Mišić« na kojem smo sudjelovali svake godine u ’70-im.
Koji ljudi su sve to radili? Anđelko Lozej i Joža Leskovšek tu su, s nama, gotovo do kraja desetljeća: vode škole i pomažu. Okosnicu Odsjeka čine Vedran (Bubanj), Vavo (Barišić), Dado (Mesarić), Čare (Kadić), Zdenko (Jech), Jelka (Travorić), Nataša (Bakalović). a pojavljuju se i novi: Pežo (Predović), Branka (Tiljak), Višnja (Petrović) Zoran (Kralj), Duke (Buinac), Aljoša (Bakalović), Slavko (Godec), Zoran (Miličić), Tahir (Hamzić) i reaktiviraju se stari članovi Odsjeka: Milči (Vadlja) i Mile (Matz). Život ima svoj uobičajeni tok i svi su ti mladi ljudi osnovali obitelji i sve su rjeđi na sastancima srijedom i jednog dana više ne dolaze. Srećom, počevši od alpinističke škole 1979., kontinuitet se nastavlja.
Nakon svega ovoga čini mi se da su sedamdesete godine bile »Zlatno doba« AOŽ-a i da će trenutno aktivna generacija trebati mnogo truda da postigne ondašnji nivo organiziranosti i kvalitete rada u AO-u. Ako bude htjela, dakako.
Vladimir Mesarić
Pogledajte podstranice:
 Pogled u sedamdesete
 Junaci ovog, hipijevskog (a i kasnijeg) doba
 Kronika sedamdesetih

created by: marko @ 2003-07-30 10:52:53 / updated by: neven @ 2003-08-06 19:19:30
|
 |