penje: Dorja Mučnjak
smjer: Desni Ivovec, WI3+, 180m, Logarska
foto: Marko Dukši, 02/2005

Treće je desetljeće naĹĄeg odsjeka u znaku povećanja kvalitete uspona. Brzo i sigurno ruĹĄimo stare tabue na Kleku, Anića kuku, u Julijskim i KamniĹĄkim Alpama. Mladim će generacijama vjerojatno biti čudno ĹĄto se nekada uspon jugoistočnom glavom Kleka smatrao izvanrednim uspjehom. Danas je to obična stvar, čak ĹĄtoviĹĄe sve su češći usponi »Glavom« - slobodno, dakle bez upotrebe klinova za napredovanje. Penjači alpinističkog odsjeka otiĹĄli su mnogo dalje od »petica« na Kleku: nekoliko su puta ponovljeni Brankov smjer, Ĺ˝eljezničarski 20 i Ĺ˝oharov stup. Padaju i klasične »ĹĄestice« Anića kuka: VelebitaĹĄki, Klin i Funkcija, a mladi penjači, koji su se u tom desetljeću prvi puta susreli s alpinizmom, penju u navezu s iskusnijima, ali i ravnopravno, smjerove kao sto su Prussik-Szalay u Triglavu, SkalaĹĄki u Ĺ krlatici, Čopov steber, Raz Jalovca, Centralni stup Dedeca. Vavo (Velimir BariĹĄić) solirao je početkom desetljeća Bavarski smjer i Čopov steber. Tko bi se, od tada vrhunskih penjača Hrvatske, to usudio?

I 70-ih godina definitivno smo ušli u snijeg i led. Od početka postojanja Hrvatskog ledenjačkog tečaja sudjelujemo kao instruktori i tečajci. Ispenjali smo strme kuloare Grossglocknera (Bergler i Pallavicini Rinne), Aiguille de Bionassay i sjevernu stijenu Argentierea u skupini Mont Blanc. Vrijedan je uspjeh i uspon devetorice naših penjača na Mont Blanc.

U Hrvatskoj se sedamdesetih godina počeo (tada sustavno) razvijati ekspedicionizam i u tome naĹĄi članovi sudjeluju joĹĄ od samog početka. Bilo nas je na Grenlandu, na vrhu Aconcague, Elbrusa, Mont Kenije, a jedan je član bio u Jugoslavenskoj ekspediciji EVEREST ’79. Na tim smo pohodima aktivno sudjelovali, tj. nismo sjedili u Bazi. TeĹĄka tragedija hrvatskog alpinizma na Kavkazu odrazila se i na aktivnost naĹĄeg Odsjeka, koja je na kratko vrijeme znatno i pala.

Početkom desetljeća napuĹĄteno je dugogodiĹĄnje kontinuirano vođenje vlastite alpinističke ĹĄkole i uključili smo se, kao instruktori i tečajci, u rad Zagrebačke ĹĄkole koju je nastavio provoditi AO PDS »Velebit«. Sedam godina nam je trebalo da shvatimo da to nije dobro i da je za kontinuitet postojanja Odsjeka nuĹžno odrĹžavati vlastitu alpinističku ĹĄkolu. Ta je, s vrlo dobrim rezultatima, ponovo organizirana 1979. godine.

U 3. desetljeću postojanja odsjeka još su neke barijere srušene: počelo je značajnije angažiranje naših penjača (i speleologa) u GSS-u (Gorskoj službi spašavanja), tako da ih je u jednom času, u Stanici Zagreb, bilo 7.

Alpinistički odsjek PD »Ĺ˝eljezničar« poznat je po organizaciji penjačkih logora. Sedamdesetih godina uspjeĹĄno su organizirani penjački logori svake godine. Ponekad i viĹĄe puta u jednoj godini: zimski, ljetni, te ledenjački u Centralnim Alpama. Zimi smo Prenj temeljito obradili i tamo imamo nekoliko prvenstvenih uspona. Ljetnih logora na Durmitoru, u Vratima, na Prenju, Čvrsnici sjećat će se i mnogi zagrebački penjači izvan naĹĄeg Odsjeka.

Relativno dobro ekonomsko stanje 70-ih godina odvodi nas na skijališta Austrije i Italije. Ide nas mnogo, i Nassfeld je već postao tradicija, a to bi i ostao da kriza nije učinila svoje.

Danas se o turnom skijanju mnogo priča, a AOĹ˝ je joĹĄ ’75. godine organizirao skijaĹĄko prvenstvo za alpiniste, na Velikom Dolu kod Samobora. Turnim skijanjem bavili smo se i prije toga i tako izveli spust s Ljubotena, joĹĄ davne 1973. U okviru skijanja koje je organizirala stanica GSS Zagreb, stjecala su se iskustva za ekstremne skijaĹĄke spustove. Tako je 1979. izveden i skijaĹĄki silaz niz Jalovčev kuloar.

Čini se da su te godine bile i godine definitivnog razlaza sa starim modelima ponaĹĄanja u Planinarskom druĹĄtvu »Ĺ˝eljezničar« gdje se najznačajnijim radom smatralo ono ĹĄto je značajno za većinu članstva: sletovi, radne akcije i orijentacijska natjecanja. Neke od tih akcija, koliko god nas nerviralo ĹĄto im »starci« daju veći značaj nego ĹĄto su imale za nas, zaista su nas veselile: orijentacijsko natjecanje »Janko MiĹĄić« na kojem smo sudjelovali svake godine u ’70-im.

Koji ljudi su sve to radili? Anđelko Lozej i Joža Leskovšek tu su, s nama, gotovo do kraja desetljeća: vode škole i pomažu. Okosnicu Odsjeka čine Vedran (Bubanj), Vavo (Barišić), Dado (Mesarić), Čare (Kadić), Zdenko (Jech), Jelka (Travorić), Nataša (Bakalović). a pojavljuju se i novi: Pežo (Predović), Branka (Tiljak), Višnja (Petrović) Zoran (Kralj), Duke (Buinac), Aljoša (Bakalović), Slavko (Godec), Zoran (Miličić), Tahir (Hamzić) i reaktiviraju se stari članovi Odsjeka: Milči (Vadlja) i Mile (Matz). Život ima svoj uobičajeni tok i svi su ti mladi ljudi osnovali obitelji i sve su rjeđi na sastancima srijedom i jednog dana više ne dolaze. Srećom, počevši od alpinističke škole 1979., kontinuitet se nastavlja.

Nakon svega ovoga čini mi se da su sedamdesete godine bile »Zlatno doba« AOĹ˝-a i da će trenutno aktivna generacija trebati mnogo truda da postigne ondaĹĄnji nivo organiziranosti i kvalitete rada u AO-u. Ako bude htjela, dakako.