na slici: Ognjen Fabris
gdje: Sjeverno rebro, Paklenica
kad: 10/2010

Okupljanje u 9:00 na parkingu pobliĹže Vela Dragi nije pošao po planu. Neki automobili su kasnili i time naĹžalost nisu dobili prilike penjati duge smjerove taj dan. Dogovor nakon izleta sa Paklenice i tamošnjeg kašnjenja je bio da, tko god ubuduće zakasni u dogovoreno vrijeme okupljanja, makar jednu minutu, neće moći taj dan penjati, nego za „kaznu“ kucati klinove, slagati iznova štandove i vezivati čvorove.

Radovi na cesti, zatvoreni izlazi i još poneki razlog uzrokovalo je da je nekoliko tečajaca kasnilo. Nakon kratkog brifinga, uzimanje penjačke opreme i pravac svi na penjalište. 

Prvi smo imali uvodno predavanje od Bernija o osnovama tehničkog penjanja po stijeni u kojima smo se i okušali. Voditelji su nas raspodjelili po navezima, odnosno vjeĹžbama koje smo izvodili cijeli dan. Od kucanja klinova po stijeni, polaganja zaglavaka i slaganja raznih varijanti štandova, imalo se itekako dobro vjeĹžbati korisitit opremu. Dakako, okušali smo se u tehničkom penjanju kod Klacka i Bernija. Iz razgovora tečajaca, nekima se jako svidjelo tehnicirati, nekima baš i ne. Uglavnom meni je drago da sam i to probao.

Tečajci koji su kasnili nisu naĹžalost mogli penjati duge smjerove. Ostali su penjali duĹžince po Velikom tornju. Neki navezi su kretali sa istočne, neki sa zapadne strane stijene, uglavnom laganije poznatije smjerove. Zanimljiiv je taj toranj, pogotova sidiršte kod drva iznad Priječnice. Ono što je bitno napomenuti za ovaj izlet je nezgoda koja se dogodila asistentu Toniju. 

Pri navez, Mirja i ja dolazimo preko priječnice do poznatog štanda kod drveta, gdje se Mirja penje u zadnju duĹžinu do vrha tornja. Poznati je to štand, gdje se spaja više smjerova u istu točku, uz aktraktivni pogled. Dok Mirja penje zadnji cug te ju ja osiguravam, na štand dolazi drugi navez iz drugog smjera, asistent Marin koji drĹži tečajku Anu te nedugo zatim asistent Toni G koji penje sa tečajcem Poljom. Mirja sigurno dolazi do vrha i krećem se spremati penjati. U toj maloj guĹžvi na štandu dobivam zadnje savjete o penjanju po krušljivom terenu. Krećem penjati dalje te dolazi do problema na izlazu iz krušljive jaruge. Već sam bio na rukama i jednom nogom na desnoj ploči i izlazu iz jaruge, kada se odlomio kamen ispod moje lijeve noge koji je za sobom potegao još jedan veći kamen. Oba kamena su se krenula kotrljati dolje jarugom prema sidrištu gdje su Toni i Marin osiguravali svoje partnere. Marin se nekako uspio izmaknuiti dok je Tonija pogodio jedan od kamena u ruku. Koliko sam vidio, nenako je Toni pokušao zadrĹžati kamen rukom da ne ode direktno u njega,  i tu je vjerojatno došlo do kontakta i posjekotine. Nedugo zatim i treći kamen se nekako odlomio, sam od sebe... U tome trenutku Toni javlja da nije dobro, da je ozljeđen i da treba prvu pomoć. Srećom Marin je brzo krenuo sanirati Tonijev problem, dok sam ja po uputama nastavio penjati do vrha. 

U nekoliko minuta i par telefonskih razgovora, stvorio se novi plan -  tko će koga osiguravati, tko radi absajl, tko koga preuzima u navez, sve kako bi se Toni što brĹže i sigurnije spustio sa stijene. Mirja se spušta sa vrha do sidrišta za absajl, slaĹže absajl. Toni nekako penje do absajla sa zamnotranom rukom i sigurno se spušta dolje gdje ga Miro dočekuje i odmah kreće pravac za bolnicu u Rijeku. Marin preuzima Polju od Tonija u svoj navez i svi se mi na kraju sigurno spuštamo dolje. 

Poanta ove priče nije bilo pisati o krvi i krivnji nego moĹžda opisiati stvarne situacije koje su se dogodile, ili se mogu dogoditi ponovo, te što napraviti tada. Sve kako bi naučili što više. Krušljive stijene su opasna stvar. Ono što sam naĹžalost na ovakav način naučio je da treba hodati u krušljivom terenu „po jajcima“, bez čupanja rukama jer moĹžeš uzrokovati štete opasne po Ĺživot. Moja je greška što nisam bio i na svaki najmanji pokret fokusiran obzirom na moguće odronjavanje. Jer ako se odlomi kamen moĹžeš nastradati ti, ali i svi koji penju ispod tebe, u istom ili susjednom smjeru. Ono, drama. 

Da, panično se derati „kamen“ je must be, ali i znanje prve pomoći. Sad je već jasno da bez prve pomoći ne ideš u stijenu. Apsolutna bitna stvar je ostati smiren u situaciji kad se dogodi nesreća. Osobno nisam znao što napraviti odmah u tom trenu, dal se spuštam do njih, ili dalje penjem. Čekaš da vidiš što događa, jel čovjeku dobro, a zapravo ne znaš što točno radiš. Neiskustvo samo takvo. Srećom iskusniji su bili blizu pa su znali bolje reagirati. Znam da Toniju nije bilo lako, da je teško ostati smiren kad se tebi dogodi nesreća. Moja partnerica Mirja je reagirala odlično i smireno odradila sve korake kako bi postavila absajl, dok je Marin, kako sam čuo, odlično pomogao i zamotao ruku unesrećenom. 

Ogromna je to škola za mene bila. Nadam se da će Toniju ruka i nastalih 5 šavova brzo zarasti i da ćemo svi iz ovog izvući svoju školu. Nije dobar filing kad znaš da si svojim djelovanjem, slučajnim ili nesvjesnim uzrokovao štetu drugome. 

Nakon cijelog dana, po povratku sa penjališta, imali smo kratki brifing svih asistenata i tečajaca gdje smo komentirali sve situacije od tog dana nakon kojeg je sljedilo odlazak K Putniku na klopu, pivce pivo i put doma. To je to. 

(napisao: Darko)